Ravnatelj privatnog doma: Kad bi imao sve što od mene država traži, sutra bi propao. Suludo je!
“Zakoni na kojima počivaju privatni domovi za starije i nemoćne preuzeti su iz bivše države, a tamo uopće nije bilo privatnih domova. Tako da sada trebate komisiju za jelovnik, komisiju za prijem, komisiju za ovo, za ono…”
Dragan Lučin reprezentativni je primjerak vlasnika privatnog doma za starije i nemoćne u Hrvatskoj, prenosi 24 sata. Poput većine kolega frustriran je tretmanom države, ali voli svoj posao. Smatra da ga mogu raditi ili kriminalci ili oni koji zaista imaju suosjećanja za osobe treće životne dobi.
Lučinov dom “Arkus” nalazi se na nekoliko metara od mora u Kaštel Sućurcu i zaista je to impozantno zdanje. Uz prostrani vrt i miran okoliš ima i solidno uređene sobe s mogućnošću prihvata 150 korisnika. Ondje nam je pričao kako mu polazi za rukom držati ustanovu na nogama već 18 godina i s kakvim se sve problemima u svakodnevnom radu susreće. Odmah u početku odlučno tvrdi da privatni domovi od države ne dobivaju nikakvo suosjećanje: “Ni pomoć, ništa. Samo nas gledaju oguliti di god mogu”.
Onda vam je isto kao i svim drugim poduzetnicima?
– Pa da. Država nas tretira kao obične privatnike, zanemaruje našu socijalnu komponentu, taj aspekt ne uzima u obzir. A kad god se netko od vladajućih iz ovog našeg sektora pojavi na televiziji, kad pričaju o brizi za umirovljenike, onda govore sve suprotno nego što je u stvarnom životu. Svi zakoni koje imamo, a da su vezani za socijalnu skrb, uglavnom su prepisani iz bivše države, a sve njihove stavke odnose se samo na državne domove jer su pisani kad privatnih domova nije niti bilo. Od zapošljavanja, preko komisija za jelovnik, komisija za prijem, komisija ovih, komisija onih… ja bi po njima trebao imati deset komisija! Puste administracije. Sutra bi propao kad bi imao sve što država traži. Nema razumijevanja, nema osjećaja, nema ništa.
Dobro, a kako vaš dom stoji s probojem koronavirusa, jeste li se uspjeli do sada obraniti?
– Niti jedan slučaj mi nismo imali. To ne znači da ga sutra neće biti. Niti jedan slučaj! Zaista se trudimo i na to smo ponosni, ali nitko nas nije pitao kako smo to uspjeli. Nitko nam nije rekao “bravo, je l’ vam treba nešto pomoć?”, nego su navalili da moramo kupovati maske, rukavice, dezinficijense, samo se proizvode troškovi. Više puta sam pisao Stožeru da mi pomogne i poslali su mi zaštitna odjela i nešto maski, ali to je sve jednokratno. Vrlo slabo. Po cijele dane pričaju o tome da su starije osobe “najugroženija skupina”, a na kraju se vidi da ih za njih uopće nije brige.
Varaždin- Covid 19 u županijskom Varaždinskom Domu: “Kada mnogi ne vide sav naš trud, bilo bi pristojno da se pojedinci barem suzdrže od svojih paušalnih ocjena i neistinitih komentara”
Subvencionira li država privatnim domovima kupnju zaštitne opreme?
– Nikako, ništa, niti jednu lipu nisu dali. Samo nam žele što više uzet. Tako je i na lokalnoj razini, ovdje u Kaštel Sućurcu mjesečno plaćam gradu 7.000 kuna komunalne naknade. Za to ne primam apsolutno ništa. To je 12.000 eura godišnje u vjetar! I o tome nitko ništa ne govori. Imam sve one klasične poznate parafiskalne namete kao i drugi poduzetnici. Opet ću reći, ne radi se razlika između nas koji smo u socijalnoj skrbi i običnih poduzetnika. A kad se dogodi problem onda svi upiru prstom u nas. Tužna situacija je taj odnos države prema privatnom sektoru. Oni se busaju u prsa da pomažu, da su dali puste milijarde, ali ja to ne vidim. Ne znam. Nisam primio kunu od 2003. do danas. Kunu od države po bilo kojem osnovu.
Pokušavate li s EU fondovima, prijavljujete li se na njih?
– Mogu se prijaviti kada izađe neka mjera vezana za socijalnu skrb, a kada pokušam to učiniti preko našeg Ministarstva onda mi kažu da su oni tu samo pomaganje državnim domovima. Ako se želim prijaviti preko konzultantskih kuća, oni pitaju do 100.000 kuna, a ne garantiraju mi da ću dobit sredstava.
Kakvo je stanje s kadrom, imate li dovoljno medicinskih sestara?
– U Splitu trenutno sama bolnica potražuje 300 sestara. Nema ih. A u srednje škole se upisuju godišnje tek dva razreda po 24 učenika. Ma kad bi ih primali tisuću, odmah bi se svi mogli zaposliti. Ja sam prije imao i po 10 sestara. Sad imam jednu jedinu. Nedavno sam zaposlio umirovljenicu koja je radila 47 godina u bolnici, ujutro mi vadi krv ljudima. Jednostavno nema tko. Sustav se raspada. Medicinskog kadra nije bilo i kad nismo imali koronu. A kamo li sada. Imam 52 zaposlena, kapacitet za 150 korisnika u dva doma i tu jednu jedinu sestru. Nemoguća situacija. Moj kolega je htio lani upisati kćer u srednju medicinsku školu i nije mogao jer nije bilo mjesta. I to u Splitu kojem gravitira 400 tisuća ljudi što se tiče KBC-a. Ja tu politiku jednostavno ne razumijem.
A s druge strane, upisuje se toliko razreda frizerki i kozmetičarki pa na kraju nemaju gdje raditi…
– Je. Ili upišu na tisuće učenika u gimnazije, a zna se da dio njih neće moći upisati fakultete i da se neće imati gdje zaposliti. Sad vidimo da će zapošljavati studente u Covid-centre da pomažu epidemiolozima. Mi smo jedna čudna zemlja. Ne mogu državu voditi ljudi koji nisu radili u realnom sektoru, nisu isplatili plaće. Svatko tko odlučuje o poduzetnicima trebao bi prvo proći to iskustvo pa onda donositi odluke. Ne govorim protiv nikoga, ali siguran sam da Andrej Plenković ne zna koliki su mu doprinosi. Ali mene to zanima, jer ih moram isplaćivati. Na plaću od 10.000 kuna doprinosi su 9.800, onda ta plaća nije 10.000 kuna, nego 19 800 kuna.
Baklje društvenog nemara
