KOJIM JEZIKOM GOVORE STARI – Korisnici, a ne štićenici!

Kako ćete pozdraviti svoju baku prigodom posjete u bolnici? Hoćete li joj reći: „Ma gle, bakice, kakva si ti bucka, muci muci”? Hoćete li starijem gospodinu u tramvaju ponuditi svoju stolicu uz riječi:„Dedek, dođite sje­sti.” Hrvatska postaje sve starija, čak 23 posto stanovništva je starije od 65 godina. Malo se, međutim, javno problema­tizira pitanje kvalitetne i humane komunikacije, koja je os­nova za dostojanstven život i kvalitetnu starost.

      U praksi se sve više uočava infantiliziranje starijih osoba tako da ih se sve više tretira kao djecu, malodobne, zavisne, nesposobne. Kao da su prestali imati razum i dostojanstvo. Uostalom, je li pristojno osobe starije životne dobi oslovljavati bakama i djedovima ili pak staricama i starčićima u ne­formalnoj i formalnoj komunikaciji. Novinari to čine gotovo redovito, a vrlo često i predstavnici različitih institucija.

     Pamtite li kako su 8. travnja 2020. godine u Domu za starije i nemoćne u Splitu ministar zdravstva Vili Beroš i ta­dašnja ministrica socijalne skrbi Vesna Bedeković održali press konferenciju za novinare na kojoj su ponosno nagla­sili kako je „50 štićenika pravovremeno evakuirano s dru­gog kata doma u Vukovarskoj ulici i prevezeno u KBC Split”. Dodali su kako je„više štićenika doma već neko vrijeme pokazivalo simptome zaraze koronavirusom”.

Ministri pojma nemaju

      Javnost je saznala i kako je glavna sestra doma zvala epidemiologa u ponedjeljak i rekla da „neki štićenici doma imaju simptome”, a Beroš je poručio da „ako se utvrdi da je netko znao da štićenici imaju temperaturu, to je dovoljan razlog da snosi sankcije”. Berošu bi se još nekako moglo oprostiti da je korisnike doma nazivao štićenicima, ali kako to prihvatiti od ministrice Bedeković kad kaže da je „svih 49 štićenika splitskog Doma za starije i nemoćne zbrinuto i imaju odgovarajuću skrb”. Barem je ona (bila) ministrica socijalne skrbi i trebala bi znati da je štićenik malodobna ili odrasla osoba kojoj je sudskim putem oduzeta poslovna sposobnost, te joj je određen skrbnik. Tako su dva ministra odrasle osobe s punim građanskim pravima, koje najče­šće iz svojih mirovina uredno plaćaju troškove smještaja u domovima za starije, pretvorili u štićenike pod posebnom skrbi, nesposobne da se sami o sebi brinu. Zlo i naopako!

      U „Večernjem listu” piše ovih dana kako je u sklopu na­cionalnog programa digitalne edukacije starijih osoba Ge­neracije zajedno, kojeg provodi Hrvatski Telekom Dom za starije i nemoćne osobe u Sisku u sklopu donacije dobio tablet uređaje i besplatan internet, a kako su to prihvatili štićenici doma i zaposlenici ispričala im je Ružica Čakširan, ravnateljica Doma.

Micek, mucek, mišek

      Nije to tako neobično da ravnatelji/ce ili osoblje domo­va običavaju korisnike nazivati štićenicima, a njegovatelji­ce ili čistačice nazivaju ih u neposrednoj komunikaciji micekima, mucekima, srcekima, mišekima ili im se obraćaju s rukohvatima deminutiva. Traže ih da daju rukicu, da podi­gnu nogicu ili uzdignu guzu. Neki pak u obraćanju stariji­ma počnu govoriti polako i razgovjetno ili previše glasno.

     A vlasnici obiteljskih domova, osobito u doba korone, običavali su sebe nazivati„skrbnicima svojih štićenika” i bahato braniti pristup korisnicima i kad je to već bilo moguće ili dopušteno. Šokantno je da takav običaj imaju i uzdržavatelji, pa ako potpišu ugovor o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju, uzdržavanu osobu odmah počnu nazivati „svojim štićenikom”, a sebe skrbnikom.

      U starosti ljudi najčešće ostaju sami. Ukoliko imaju djecu, njihova djeca imaju svoje obitelji i obaveze, te u istom tom razdoblju njihovi roditelji ostaju i bez bračnog partnera. Već i samim umirovljenjem stariji gube određeni krug ljudi iz života i tada se često događa da se osjećaju beskorisnima i usamljenima. Upravo zato je važna komunikacija kao integrativni proces. U većini slučajeva, trebala bi se odvijati na isti način na koji komuniciramo i s mlađim osobama, kao s dijelom ravnopravnog demokratskog i modernog društva bez međugeneracijskih zidova.

      U naravi to tako nije. Nedavno su u više televizijskih priloga korisnici domova uporno nazivani štićenicima, pa se tako nastavlja saga o „osam izgorjelih štićenika” u Andraševcu i još „dvije štićenice” u Dugom Ratu od prije dvije godine. I u nedavnom istraživačkom prilogu o „štićenicima ilegalnog doma u Stupniku”, novinari nisu upotrijebili na­ziv “korisnik” niti kad su upozoreni. Tako sa starošću halo efekt javnosti svakoj starijoj osobi prilijepi status punoljet­ne osobe lišene poslove sposobnosti.

Tko je štićenik?

      I podsjetimo, stoga, postupak pokretanja lišenja poslov­ne sposobnosti pokreće se na način da bolnica, liječnik ili članovi obitelji zahtjevom obavijeste centar za socijalnu skrb o potrebi pokretanja postupka. Po obavijesti/zahtjevu centar za socijalnu skrb će obraditi predmet – prikupit će se potrebna dokumentacija (nalaz psihijatra u kojem stoji da je je potrebno pokrenuti postupak lišenja poslovne sposobnosti je najvažniji i na temelju njega se pokreće postu­pak), upoznat će osobu za koju se postupak provodi da je upoznata s cijelim postupkom. Nakon što obradi predmet, centar za socijalnu skrb pri općinskom sudu predlaže lišenje poslovne sposobnosti, a osobi za koju se postupak vodi imenuje posebnog skrbnika iz Centra za posebno skrbniš­tvo, radi zastupanja prava i interesa prilikom izvanparničnog postupka. U postupku lišenja poslovne sposobnosti, sud će angažirati psihijatrijskog vještaka koji će u svom nalazu i mišljenju procijeniti da li je osoba sposobna samostalno štititi svoja prava i interese. Na temelju tog nalaza i mišljenja općinski će sud donijeti odluku o opsegu lišenja poslovne sposobnosti.

      Je li pristojno osobe starije životne dobi u neformalnoj i formalnoj komunikaciji oslovljavati bakicama i dedekima ili pak starčićima? Nije. No, je li to pitanje vrijednosnog sustava u društvu koje omalovažava starije osobe u jednakoj mje­ri koliko su mizerne njihove mirovine ili je to stvar kućnog odgoja i bontona? Glavne teškoće u komunikaciji sa starijim osobama se temelje na nekoliko izvora, među kojima su stereotipi o starijima (socijalno-diskriminacijski), promjene u psihosocijalnoj okolini u kojoj žive starije osobe, teškoće zbog tjelesnih i psihofizičkih promjena u starijoj dobi itd.

      I na kraju, svaka osoba pa tako i starija osoba zaslužuje poštovanje koje između ostalog uključuje pristojno obraća­nje. Mnogi će reći kako to nije najveća briga starijih osoba, ali eto i za početak nešto. Zato bonton u ruke da se podsje­timo, ponovimo ili naučimo!(Glas umirovljenika)

Jasna A. Petrović