POSJET DOMU ZA STARIJE MAKSIMIR – Ljepši život u zajednici

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

Nakon popuštanja epidemioloških mjera odlučili smo po­sjetiti jedan od 11 domova u vlasništvu grada Zagreba, kako bi malo zavirili u kvalitetu života ljudi koji žive u takvim ustanovama. Odluka je pala na dom za starije Maksimir, na zagrebačkim Ravnicama, koji je zbog svoje lokacije u blizini parka, ali i dobrog renomea, vrlo popularan među starijom po­pulacijom. Stoga ne čudi što je više od 10 tisuća ljudi podnijelo zahtjev za smještaj u tom domu, a trenutno u njemu boravi 420 korisnika. Zahtjevi se riješe u roku od osam do 15 godina, ovisno o vrsti smještaja.

     Po dolasku vrlo srdačno su nas primili voditeljica odjela socijalnog rada Magdalena Markota, inače socijalna radnica, te glavna medicinska sestra s Odjela zdravstvene skrbi, njege i rehabilitacije, Sandra Ćurić.

Markota nam je kazala kako je prije Covid krize godišnje pristizalo prosječno oko 800 zahtjeva za smještaj, da bi se prošle godine broj smanjio na 500. Naglasila je i kako se osobe mogu prijaviti u više domova, kao i da se mogu prijaviti kad još ne ispunjavaju uvjete, ili čak neki i odbijaju doći kad su pozvani, očito aludirajući da liste čekanja na dom i nisu toliko tragične koliko se pomisli na prvu.

     „Sam dolazak u dom je veliki stres, zato se trudimo olakšati privikavanje korisnicima te radimo puno s njima, da im budemo spona kojoj će vjerovati i da se sužive sa zajednicom i osjećaju dobro”, govori nam u uvodu glavna sestra Sandra.

Cijene smještaja šarolike

     Dom pruža i izvaninstitucijske usluge, poput dostave hrane za 130 vanjskih korisnika na području gradske četvrti Maksimir, a u domu su zaposlene i dvije gerontodomaćice koje odlaze na teren. Što se tiče raspona cijene, ona ovisi o smještaju, pa je tako najjeftiniji smještaj stoji 2.775 kuna u dvokrevetnoj sobi, a najskuplji 7.500 kuna za jednokrevetnu sobu u Odjelu za Alzhe- imer i druge demencije. Cijene određuje Grad Zagreb, a većina korisnika dakako ima prosječne mirovine od 2.500 kuna, zbog čega trebaju pomoć obitelji kako bi nadoplatili razliku.    Smještaj za oko 70-ak siromašnijih korisnika sufinancira ili u potpunosti financira država.

     Od spremačice do ravnatelja, dom broji 143 zaposlena, iz­među ostalog ima jednog liječnika, sedam socijalnih radnica, fizioterapeute, njegovatelje, razno tehničko osoblje, kuhare, te 13 medicinskih sestara. Ispadne da jedna medicinska sestra skrbi za 32 korisnika, pa smo upitali glavnu sestru da li ih je manjak.

„Uvijek kažem da nikad nije dosta medicinskog osoblja, no s postojećim kadrom možemo i moramo moći zadovoljiti sve osnovne ljudske potrebe. Njegu pružamo od 0-24 sata, a po noći uvijek rade dvije medicinske sestre i četiri njegovatelja, kao i djelatnici na recepciji”, kaže Ćurić, koja nam je potvrdila i da svaka soba ima alarm u slučaju potrebe korisnika.

     U domu se pruža mogućnost i dodatnih usluga, koje se dodatno naplaćuju, poput dostave obroka u sobu, odvojenog pranja rublja, pripreme dijetalnih obroka i slično. Pomalo nas je iznenadila prosječna dob korisnika od čak 84 godine, s time da najstarija korisnica ima 103 godine, zbog čega smo htjeli porazgovarati s njom, ali na dan našeg posjeta nije bila u domu. Žene čine oko 75 posto korisnika/ca doma, s tim da je taj udjel prije bio i viši. Govore nam to tri vrlo vesele umirovljenice koje su odlučile porazgovarati s nama o životu u domu.

Previše hrane

     Jaga Putrić ima 90 godina te je čak 30 godina u ovom domu. Još 1991. došla je u dom sa svojim suprugom, no on je par godina poslije umro, nakon čega joj je dugo bilo teško. No, izrazito je zadovoljna životom u domu, a sve je postalo još ljepše nakon što je na njezin zahtjev uprava doma preko Caritasa nabavila šivaću mašinu i tada je sve krenulo.

     „Ni ne znam koliko toga sam sve šivala, nikad nikom ništa nisam naplatila, sve je besplatno. To mi je kao terapija. Izrađu­jem prigodne ukrase za rođendane i druga slavlja. Sudjelujem i u kreativnoj grupi koja se bavi izradom raznih ukrasa”, govori nam vidno zadovoljna Jaga, koju sretnom čini i činjenica da ima sina i kćer te dvoje unuka, te jednog praunuka.

     Ana Komerički (85 godina) zadnje četiri godine je u domu. Kazala nam je kako se tu jako lijepo osjeća, doslovno kao u svojoj kući. Ima dvoje djece i unuka. Nasmijala nas je svojim zaključkom o prehrani.

     „Hrane ima i previše. Za doručak možemo birati i četiri vrste napitka, kavu, čaj, mlijeko, sokove. Ali hrane je stvarno previše, svi smo se redom zdebljali, nema tu mršavog nikog, svi nosimo barem deset kilograma viška. Znate, u starosti ima ljudi i koji smršave, ali tu nema nitko.”

     Ana vrijeme u domu provodi odlaskom u obližnju crkvu, petkom ide na plesnjak, također šiva. Živi s cimericom u sobi i lijepo se s njom slaže. Kaže nam i da je 15 godina čekala na dom, dodavši i da je dvaput ipak odbila poziv. Ima dvoje djece i dvoje unuka koji žive blizu pa joj je, kaže, lijepo.

Slavica Tonković (94 godine) u domu je osam godina, a unatoč godinama jedna je od najaktivnijih korisnica.    Naime, ujutro prije doručka redovito ide na grupno vježbanje s fizioterapeutom, zatim igra golf, viseće kuglanje na terasi, petkom ide na bingo, prije je išla i na pikado te je pjevala u Klapi prijatelja. Na dom je čekala sedam godina. Ima dvije kćeri, od kojih svaka ima dvoje djece, a oni pak još sedmero pa se smije da je od nje nastalo gotovo 20 novih ljudi.

Romansa i komisija za jelovnik

     U doista dobrom raspoloženju smo sve tri korisnice upitali kako se slažu s muškarcima, i da li ima i romansi u domu.

     „Dečki se dosta drže zajedno, manjina su, pa valjda zato”, smiju se, i dodaju kako muškarci obično kartaju i igraju šah. Što se tiče romansi, kažu, bilo je puno slučajeva novih ljubavi, a palo je i nekoliko novih brakova. Kad su već spominjale jelo, pitali smo ih koliko su zadovoljne kvalitetom hrane i dobili neočekivan odgovor da se svaki tjedan s voditeljem kuhinje i socijalnom radnicom sastaje dio korisnika u tzv. komisiji za jelovnik te daju komentare, pohvale, a samo ponekad i pritužbe. Dojam o domu nakon ovoga nam je još više porastao, iako je već bio jako dobar.

     Baš smo pogodili dan, petak, kada je na terasi održan plesnjak. Glavni organizator je 73-godišnji korisnik doma Zvonimir Sruk, koji okupljenima pjeva, ali je zadužen i za puštanje glazbe, jer zbog korone njegov vanjski pomoćnik nema pristup u dom. Kaže nam da se cijeli život bavi glazbom i da je nedavno proslavio 50 godina rada. Prije je s bendom svirao po zagrebačkim plesnjacima, a sada to uglavnom radi po zagrebačkim domovima kad su neke proslave.

     „U domu mi je stvarno super, ne moram ništa raditi, haha, sve drugi rade za mene. Šalu na stranu, kad dođu u zrele godine, preporučio bih svakom umirovljeniku da preda zahtjev. Čekao sam desetak godina, to i je neki prosjek. U domu sam sa supru­gom Ankicom koja je tu godinu više od mene, ali je i prije predala zahtjev”, kazao nam je Zvonimir.

     Svjesni smo da smo u ovaj dom došli u trenutku kada su mjere ipak popustile, pa smo upitali socijalnu radnicu Markotu jesu li imali osiguran besplatan Internet za vrijeme najveće krize.

„Internet je u domu besplatan i dostupan je samo u zajed­ničkim prostorijama te u sobama za korisnike 2. i 3. stupnja. Naši korisnici su i prije pandemije aktivno tražili našu pomoć u snalaženju s internetom i društvenim mrežama, a tijekom pandemije osigurali smo videopozive s obitelji, a i sada je to moguće za one kojima članovi obitelji žive izvan Hrvatske.”

    Upitali smo i da li se u domu pruža psihološka pomoć za one kojima je potrebno s obzirom na pandemiju.

„U jeku najveće krize socijalne radnice su radile intenzivno s korisnicima. Dom nema psihologa, ali imamo vanjske suradnike, a tu je i projekt gradskog ureda „Srebrna linija” kojim se pru­ža besplatna psihološka pomoć, a trenutno je koristi nekoliko naših korisnika.”

     Glavna sestra Ćurić kaže da nitko nije umro od zaraze ko- ronavirusom te da je bilo nekoliko slučajeva oboljelih, ali i da je bilo trenutaka kad je bilo dosta teško.

„Bilo je stresnih situacija, ali uspjeli smo sve riješiti. Odmah od početka smo shvatili da imamo potporu Grada, ništa nam nije nedostajalo ni od opreme, suradnja sa Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo je isto bila odlična.”

Ćurić kaže da je problem što u Hrvatskoj starije osobe ne­maju status koji zaslužuju.

     „Gerijatrija nije problem, starost nije problem. Mi to gledamo kao dio života, koji je jednako vrijedan kao i mladost. Tako je i starost vrlo zanimljiva, ali se malo o njoj govori. Nažalost, nema toliku važnost u Hrvatskoj kao u drugim zemljama.”(Glas umirovljenika)

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?