Buktinja birokracije
Dok su ljudske buktinje gorjele u drvenoj umiraonici u Andraševcu, čelnicima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje nije palo na pamet kako su u tragičnu priču upleteni i njihovi prsti. Jer, da ima više postelja u županijskim domovima, zar bi obitelji spaljenih nesretnika u nuždi prihvaćali smještaj svojih potrebitih u šupe u dvorištu, u konzerve sardina s naslaganim tijelima osuđenima na nedostojanstvenu smrt? Ne bi.
Repovi socijalizma
Ali, pitate se, kakve veze ima HZMO s domovima umirovljenika? Itekako ima, jer je još iz socijalističkih vremena imao osnivačko pravo nad većinom domova u Republici Hrvatskoj, koji su po tadašnjim propisima financirani iz radničkih mirovinskih doprinosa.
No, ti isti radnici koji su kroz svoje doprinose gradili domove umirovljenika, sada nemaju gdje biti smješteni, jer nema kapaciteta. Pa kakve to veze ima sa HZMO-om?
Eto, ima veze. Uzmimo za početak samo jednu priču o pulskom domu umirovljenika „Alfredo Štiglić” iz Pule. Ustanova od gradnje na ustupljenom gradskom zemljištu od 1971. godine pruža usluga smještaja umirovljenicima s područja Istre, a do današnjeg dana je više puta mijenjala osnivače i način financiranja zbog promjena zakona. Godine 1993. postali su javna ustanova čiji je osnivač Republika Hrvatska, koja je svoja osnivačka prava vršila preko tadašnjeg Ministarstva rada i socijalne skrbi. Ministarstvo je propustilo provesti i postupak vlasničke pretvorbe na ime novoosnovanog Centra za društvenu brigu o starijim osobama Pula.
Onda 2001. godine Republika Hrvatska donosi odluku o prijenosu osnivačkih prava nad domovima na županije pa tako osnivač u ovom primjeru od 1.1.2002. postaje Istarska županija.
Sve je u novcu
No, netko je zaboravio prenijeti i vlasništvo na županije ili na domove, pa se pravno nesređeno stanje nastavilo do danas. Zbog prevencije od požara, gradnje sanitarnih čvorova te stvaranja normalnih uvjeta za život starijih osoba, ulažu se velika sredstva. Osobito u depadansu u Mažuranićevoj ulici gdje je 1998. godine došlo do velike eksplozije plina i uništavanja pola zgrade. Županija i dom su ulagali toliko sredstava da je vrijednost nekretnina povećana za 35,5 posto.
Ima jedan mali detalj, za svaku rekonstrukciju i ulaganje Županija je morala podnositi posebne molbe za suglasnost HZMO-u, jer je on postao formalni vlasnik čak 32 umirovljenička doma, a oni su to birokratski odrađivali. No, nije im palo na pamet, osim u jednom slučaju – kninskog doma za umirovljenike 2017. godine, prenijeti vlasništvo svih tih domova sagrađenih od mirovinskih doprinosa na one koji su preuzeli funkciju i obveze. Kako je sve manje raspoloživih smještajnih kapaciteta, Dom „Alfredo Štiglić” je 2006. odlučio dograditi stacionar za koji su dobili i lokacijsku dozvolu, no HZMO im je dao ugovor po kojem se obvezuju ne mijenjati kroz deset godina vlasničke odnose.
I tako priča traje, kao i u drugim domovima čije vlasništvo uporno čuva HZMO, s birokratskom omčom oko vrata. Naime, pulski dom uskoro izrađuje projekte kojima bi, samo da im se provede vlasničko pravo, dobili od europskih fondova dovoljno sredstava za dogradnju novih kapaciteta. A HZMO, tada na čelu s bivšim ravnateljem Josipom Aladrovićem, hladno i ponešto cinično odgovara kako su oni vlasnici domova te im nude zakupninu od 40.000 kuna ili prodaju. Slične dopise dobivaju i preostalih 31 dom, a nakon što je 2018. godine stupio na snagu Zakon o upravljanju državnom imovinom, tadašnji ravnatelj, koji je, kao i njegov nasljednik na istom položaju Ivan Serdar, došao iz financijske industrije (Croatia osiguranje), odmah uzima pero u ruke i pokušava uvjeriti domove kako su oni besplatno koristili objekte u njihovom vlasništvu te da im za pulske objekte trebaju platiti kojih 40 milijuna kuna te ih kao na placu pita hoće li otkupiti vlasništvo ili će plaćati najamninu.
Aladrovićev promašaj
Sada već ministar, Josip Aladrović, samo s drugom funkcijom, u listopadu 2019. hladno odgovara Goranu Pauku, predsjedniku Hrvatske zajednice županija, koji od njega traži pomoć za konačno spuštanje vlasničkih odnosa na osnivače, bilo županije ili domove, i naglašava kako su domovi građeni „iz sredstava namijenjenih za zadovoljavanje stambenih potreba i poboljšanje nužnih uvjeta stanovanja korisnika mirovina i invalida rada”, pa im tako ministar poručuje kako je on, ovaj puta kao ministar, mišljenja da bi„pitanje predmetnih nekretnina trebalo riješiti prodajom ili davanjem u zakup, čime bi HZMO ostvario financijska sredstva koja bi mogao uložiti u unaprjeđenje svoga poslovanja”. Ma, bravo bivši ravnatelju, a sadašnji ministre – kako uopće možete tražiti novac za HZMO, kad vlasništvo neosporno i etički i logički pripada domovima umirovljenika.
Umirovljeničke udruge Sindikat i Matica umirovljenika su stoga preko svoja dva predstavnika u Upravnom vijeću HZ- MO-a zatražile da se pitanje „spuštanja” vlasništva nad domovima na osnivače, odnosno domove, hitno stavi na prvu sjednicu Vijeća, a zatim su isto zatražile i na 17. sjednici Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Ovaj puta ne odustaju dok ne ishode pozitivno rješenje u korist domova. Ne odustaju u ime ljudskih buktinja u Andraševcu. Baš suprotno birokratskim igricama koje traju desetljećima.
Jasna A. Petrović
