Davno, davno, kad sam bila još sasvim mlada djevojka (?), kad god bi me starci rasrdili, prijetila sam da ću otići po svijetu “njegovati gubavce” (što je bio sinonim za buntovno otići daleko od kuće i biti svoj gazda). Roditelji nikako da shvate kako mlada osoba treba poštovanje okoline, osobito obitelji, a ne nehajan komentar “to je naša mala…”, vrteći pri tom glavom pomiješanih osjećaja nezadovoljstva i ponosa.
“Kriza” je u jednom trenutku kulminirala, a kako se to obično kod mene događa pa stvari idu u paru, u “Vjesniku” sam baš taj dan naišla na oglas Komiteta za tehničku suradnju (kako to “gordo” zvuči ?) o potrebi za medicinskim sestrama, a gdje drugdje nego u…Libiji.???
Prst sudbine ne treba previdjeiti i tako sam se sasvim ozbiljno prijavila na oglas i sasvim ozbiljno krenula put daleke Libije. Već procijepljena svim mogućim cjepivima i nadlaktice otečene ko da su me izboli bumbari, na zagrebačkom sam aerodromu popila kavu…i vratila se doma (prvi i jedini put u životu pogazila sam već donesenu odluku). ???
Prošle su godine, “sretno” sam se udala, još sretnije razvela i otišla u zasluženu mirovinu, ali “životni san” da “njegujem gubavce” nikad nisam ostvarila…do nedavno!?
Slučajnosti se stvarno događaju! ?
Istina je da nisam u Libiji…istina je da ne njegujem gubavce već jednog sjajnog optimističnog slatkog (dijabetičara) starčića Karla, 90-godišnjaka s nekoliko premosnica na srčeku, sa dvostrukim aortofemoralnim bypason, jednim moždanim udarom i s oba “nova” kuka…i njegovu prvu, ogromnu i jedinu ljubav, Haydi.
Malo je ljudi i malo je situacija koje su me poučile mudrostima ko ovo dvoje ljudi punih iskustva, nevjerojatne životne energije i zavidnog optimizma.
Ko ono reče da se želje ne ostvaruju?…ili da se poslužim često spominjanim “Alkemičarom”, Paula Coelha: “Ako nešto doista želiš, čitav svijet će se urotiti da to i dobiješ!”?
Ena Šimek Šuplika, Treća dob
Vijesti
