Iz doma umirovljenice u doba Korone
Umirovljenica s kojom smo razgovarali – Dubravka Prlić, opisala nam je svoje svjedočanstvo u ovim vremenima i poručila je svima jedno: “Mi idemo dalje, a vi ?”
Neki dan nam je Papa poručio da je došlo vrijeme da se svi preispitamo o vrijednostima u svojim životima. Ljudi to rjeđe čine u neko “normalno, obično” vrijeme, ali u trenucima kad te jedno za drugim spopadne corona virus, pa potres, pa snijeg u proljeće, e onda se svi moramo preispitati.
Po mom sjećanju histerija s corona virusom započela je 10.3.2020. Do tada je to bilo tamo negdje i događalo se nekim drugima. Već 13.3.2020. najavljena je obustava rada u školama, vrtićima, fakultetima… Prestaju raditi svi koji nužno ne moraju; kafići, restorani, trgovački centri, kina, kazališta, koncerti, putovanja, uslužne djelatnosti. Rade dućani koji prodaju hranu, ljekarne, bolnice.
Dok se još moglo kretati, ljudi su nahrupili u trgovine kupujući velike količine zaliha. Mi ne, jer mi “nismo paničari”, pa sad imamo samo kilu brašna i pol paketa wc papira. Djeca od 16.3.2020. nisu više išla u školu tako da su prestale moje obaveze prema unucima školarcima, pa sam ostala u kući pod Sljemenom. Vrijeme je bilo lijepo, toplo, pravo proljetno. Prionuli smo na uobičajene proljetne radove u vrtu i dvorištu. Orezali smo voćke i lozu, pripremili gredice za sadnju koje sam ove godine zastrla slamom umjesto štihanja. Presadila sam jagode i uživala u cvatnji proljetnica, divljh šljiva i forzicija.
Svakodnevno smo odlazili šetati po šumi iznad kuće. Kako taj tjedan nije bilo škole, a i mnogi roditelji su ostali doma, stazama po podnožju Sljemena tekla su rijeke ljudi, djece, pasa. Sjećam se da sam pomislila “pa nama kao da je svaki dan nedjelja”. Potrajalo je to čitav tjedan. Radnici na gradilištu sljemenske žičare nesmetano su radili. Prognostičari su najavljivali promjenu vremena, pa ljudi kao da su željeli iskoristiti lijepo vrijeme da budu vani, a svi kao da su bili uvjereni da nam se tamo, na šumskim stazama ne može ništa desiti.
Kakav virus, kakva corona ?
Mi smo u prirodi koja se počela buditi i pogled u plavo nebo kroz zelenu čipku prvih listića sve nas je začarao. A onda nas je u nedjelju 22.3.2020. probudila tutnjava, lom i treskanje kakvo nikad nismo doživjeli. Trgnula sam se iz sna i ostala paralizirana očekujući da će mi se krov srušiti na glavu. Ali nije. Kada se sve utišalo shvatili smo da je to bio potres. Navukli smo jakne na pidžame i izjurili u dvorište. Za tren su i iz ostalih kuća izašli ljudi i zbunjeno smo se pogledavali i komentirali. Uslijedilo je još niz tutnjava i trešnji. Svi smo bili vani premda na našim kućama nije bilo vidljivih oštećenja. Jutro je bilo hladno. Prolijetale su prve pahulje snijega. Tek nakon dva sata, kad smo se dobro smrzli, počeli smo se povlačiti u kuće. Ni u kući nije bilo nikakvih znakova oštećenja osim nekoliko slika popadalih sa zidova. Na svaki tutanj, istrčavali smo na dvorište. Odlučili smo smjestiti se u podrum ,koji je poluukopan i ima izlaz ravno na dvorište. Tu imamo sve što nam treba, peć na drva, pomoćnu kuhinjicu, dva kreveta , TV, radio…
Internet je taj prvi dan radio usporeno i sa smetnjama, ali svi naši, djeca i obitelj bili su dobro.TV je bio non stop upaljen i s ekrana su nas bombardirale zastrašujuće slike iz raznih dijelova grada. Srce je adrenalinski lupalo, neki iskonski strah i nagon za bijegom uvukao se u svaku poru mog tijela. Navečer nisam mogla zaspati do pred jutro .
Drugi dan je započeo još gore. Vani je započela mećava s jakim vjetrom. Sve je zavijalo i fijukalo.Tlo je i dalje podrhtavalo i opet smo istrčavali na dvorište. Započela je prava karantena. Nitko nikud. Treće jutro osvanulo je u snježnoj bjelini. Prizor koji bi me uvijek oduševio, sada je izazvao neku jezu u meni. Prvi put ove godine napadao je snijeg i to sad, kad je krenulo proljeće. I to sad, kad je toliko razrušenih krovova po gradu. Osjećaj nemoći, straha i neizvjesnosti dosegao je taj dan svoj vrhunac. Tlo je i dalje podrhtavalo.
Četvrti dan, nakon noći kad sam prvi put spavala, polako se strah počeo povlačiti pred osjećajem rezigniranosti. Još se povremeno treslo, ali više nismo izlazili van. Čitav taj dan provela sam na društvenim mrežama. Prvo su se širile neke bogobojazne poruke predanosti situaciji, a onda kako je dan odmicao bilo je sve više onih vedrih, šaljivih ,crnohumornih, ali počela sam se smijati i taj smijeh mi je donio olakšanje. Ponovo sam postala svjesna corone, ali sad smo stvarno svi bili doma i ugroza će se morati smanjiti.
Počela sam disati. Potres smo preživjeli. Snijeg ce se otopiti. Stvorili smo rutinu svakodnevnih aktivnosti. S koliko se malo stvari može živjeti! Na kako se malom prostoru može živjeti! Mi idemo dalje, a vi ?
Dubravka Prlić
