EUTANAZIJA – Smrt kao odabir?

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

napovoljnija invalidska kolica

U posljednjih godinu i pol dana gotovo cijeli je svijet zahvaćen velikom pandemijom koronavirusa. U početku pojave virusa vjerovali smo da će trajati ne­koliko mjeseci, kao neka vrsta gripe. Kako se zaraza proširila na gotovo sve zemlje svijeta, proglašena je pandemija koja traje još i sada. U međuvreme­nu znanstvenici su pripremili više vrsta cjepiva koja se proizvode u ogromnim količina­ma kako bi se procijepili svi stanovnici zemalja zahvaćenih zarazom. Zbog sprječavanja prijenosa zaraze gotovo sve zemlje su zatvorile granice.      U svim je zemljama proglašen neki oblik karantene i ograničavanje slobodnog kretanja, mnogi su ljudi ostali bez posla i sve teže podnose izolaciju i ograničavanje slobodnog kretanja i druženja.

     Osamljenost i smanjenje osobne komunikacije ljudi teško podnose. Neki novi oblici komunikacije primjetniji su u posljednje vrijeme. Svi mladi odmah su se prebacili na intenzivnu komunikaciju putem društvenih mreža, no kod starijih to nije bilo mogu­će zbog nepoznavanja novih tehnologija za koje sve starije osobe nemaju ni materijalnih, ali niti mentalnih mogućnosti. Mislim da je za starije osobe vrlo frustrirajuće upravo ovo osamljivanje i nemogućnost korištenja naučenih oblika komunikacije. Tako nam u Glas umirovljenika stiže sve više pisama u kojima se ljute na neke naše savjete i što je zabrinjavajuće, predlažu i neke drastične oblike rješavanja problema.      Predlaže tako naš čitatelj „donošenje zakona o eutanaziji koji bi bio isključivo na dobrovoljnoj osnovi. Drugi predlaže donošenje zakona o smrtnoj kazni s javnim vješanjem uz tv prijenos”…

     Koliki je to očaj čovjeka koji se ne snalazi u ovoj krutoj stvar­nosti. Nažalost, starije osobe koje često žive same u vrlo skromnim uvjetima, padaju u depresivna raspoloženja. Stari­je osobe ne vide perspektivu za ljepše i bolje dane, pa im pada na pamet očajničko rješenje koje je zapravo, posljednji vapaj upomoć – eutanazija. Boje se teških bolesti, dugotrajnog vegetiranja u postelji, izola­cije od normalnog druženja i radosti življenja.

     A sada nešto više o euta­naziji iz mog osobnog kuta gledišta. Eutanazija je blaga smrt, lijepa smrt. Smrt nalik na san, rekao bi pjesnik. U nekim europskim i svjetskim država­ma eutanazija je dozvoljena i legalno moguća. Neke religije ne dozvoljavaju eutanaziju. Često se vode duge i žučne rasprave o pravu ljudi da sami mogu odlučiti o svom odlasku s ovoga svijeta ili smrti bliske osobe, osobito u slučajevima dugotrajnih teških bolesti ili za slučaj vegetiranja u komi. Većina mladih ljudi u svijetu prihvaća činjenično stanje da treba legalizirati eutanaziju kao vlastiti izbor rješenja i odluku o eventualnom kra­ju života.

     Dvije su glavne vrste euta­nazije. Aktivna eutanazija je postupak izazvan usmrćenjem, a pasivna izostavljanjem lije­čenja. Aktivna eutanazija je u nekim zemljama legalizirana i svaka psihički zdrava punoljet­na osoba može odlučiti o svom kraju. Dobrovoljna eutanazija je ona za koju se odluči sam bolesnik, a nedobrovoljna koju odrede liječnici ili članovi obitelji zbog dugotrajne kome ili zbog velike patnje i boli pacijenta.

 

Odlazi u Švicarsku na eutanaziju: ‘Žao mi je što sam doživio toliku starost’

 

     Zanimljive i najžešće raspra­ve vode se među stručnjaci­ma na etičkom i religijskom području. Svjetonazorska stajališta također određuju najče­šće odnos prema eutanaziji. U svojoj desetogodišnjoj praksi sam volontirala u palijativ­noj skrbi i tjedno obišla pet do šest bolesnika, uglavnom u terminalnoj fazi. Moram naglasiti kako nikada nisam susrela nijednog terminalnog bolesnika koji je htio umrijeti. Svi su uvijek pravili planove za vrijeme kad ozdrave ili kad dođe „ljepše vrijeme” ili „bolje vrijeme”.

     Do tada sam bila sigurna da je ljepše umrijeti prije nego počnu bolesti, i opća slabost i nemogućnost kretanja. S vre­menom sam dijelom promijenila mišljenje. Danas i sama starim i opet mislim da je bolje umrijeti nego trpjeti velike bo­love. Objektivno mislim da je mudro sagledati kraj i donijeti odluku kad za to dođe vrijeme.

     Vjerujem u svetost života, ali se zalažem za dostojanstveno umiranje. Možda bi bilo objek­tivno najbolje da se svijet ujedi­ni u namjeri da smrt bude za sve dostojanstveni kraj života. Da bismo to postigli treba osigurati dostojanstven kraj svakome bez obzira na boju kože, religiju koju je za života upražnjavao, na materijalne mogućnosti.

 

Eutanazija: Nemam osjećaj kao da ubijam nekoga

 

     I još nešto, za buduće gene­racije ne trebamo osiguravati nova groblja i mauzoleje jer sigurno je svakome dovoljna jedna mala urna, mala posudica za pepeo koji bi možda mudrije generacije ujedinile u sjećanju da smo svi neka­da živjeli gradeći dio svijeta u kojem sada žive neki drugi ljudi jednako važni i za našeg gospodina s početka priče koji zagovara eutanaziju. Prihvaćam njegov izbor.(Glas umirovljenika)

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

Kako umrijeti sretan

Dok smo nedavno, nakon dvije godine pauze zbog korone, proslavili radnički praznik rada na

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?