Palijativna skrb, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, podrazumijeva potpunu skrb o bolesniku oboljelom od kronične, neizlječive bolesti kada su preventivne i kurativne metode liječenja iscrpljene. Stručnjaci raznih specijalnosti i struka zajednički se angažiraju kako bi oboljelima, njihovim obiteljima i prijateljima olakšali suočavanje s bolešću i njezinim konačnim ishodom. Rijetki će se, nažalost, složiti da su posljednji mjeseci, tjedni i dani imalo bili slijeđeni ovom definicijom.
Nažalost, mnogo je kritika koje upućuju na to da je briga o umirućima nedovoljna, te da Hrvatska predstavlja jedan od tužnijih primjera u Europi. Oni koji su na svojim najmilijima osjetili potrebe palijativne skrbi često će reći kako palijativna medicina još uvijek nije u potpunosti implementirana u zdravstveni sustav, a valja napomenuti kako je riječ o nečemu što godišnje treba nekoliko desetaka tisuća bolesnika.
Iako je dostupna palijativna skrb zakonska obveza prema konvencijama Ujedinjenih naroda u kojima je istaknuto da je riječ o osnovnom ljudskom pravu, nažalost, još uvijek postoje oni koji je ne dobivaju u odgovarajućem smislu, pa čak i onih koji je, unatoč potrebama, ne dobivaju uopće. Hrvatska danas raspolaže s 35 koordinatora za palijativnu skrb, 29 mobilnih palijativnih timova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u 18 županija te 349 palijativnih postelja u bolničkim zdravstvenim ustanovama. U sklopu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu je u siječnju 2013. godine u suradnji s Hrvatskim društvom za palijativnu medicine Hrvatskog liječničkog zbora osnovan Centar za palijativnu medicine, medicinsku etiku i komunikacijske vještine. U tom edukativnom centru do danas je educirano više od 1500 medicinskih sestara, psihologa, liječnika, socijalnih radnika, ljekarnika i stomatologa.
Kao primjer dobre prakse mnogi će izdvojiti Istarski palijativni tim koji radi već 12 godina i pokušava ovaj dio zdravstvenog sustava što je više moguće prilagoditi trenutku i pacijentu. Upravo je u toj županiji u završnoj fazi ugovaranje dodatanih palijativnih postelja. No, tu se ne smije stati!
Jedan od najgorih razloga za to što je umiranje danas osamljeno, mehanizirano i neosobno te se nekada ne može ni odrediti kada smrt nastupa. Umiranje u današnjem društvu odvojeno od svakodnevnog života jer stariji kao i svi ostali rijetko umiru kod kuće, imamo vrlo visoka očekivanja glede zdravlja i života, tijekom bolesti potpuno ovisimo o stručnjacima, društvo stavlja jak naglasak na materijalne vrijednosti, a i duhovnost je u velikoj krizi.
I bolest i smrt navode čovjeka da u sasvim naročitom svjetlu počinje promišljati o životu općenito i vrednovati svoju osobnu povijest života. Pružiti humanu ruku u takvu trenutku bilo da se radi o bilo kojem djelatniku interdisciplinarnog tima od velike je važnosti za bolesnika i umirućeg. Ivan Markešić u svome radu “Imati sreću umrijeti kod kuće” ističe kako zdravstvenom odgoju treba biti cilj da svaki profesionalac koji je u kontaktu s umirućim bude kompetentan i informiran.To je glavni zadatak koji stoji pred hospicijskim pokretom danas. Samo tako će se maksimalizirati autonomija bolesnika i kvaliteta života. Hospicijski pokret okrenut je razumijevanju ljudskih potreba i stanja pogotovo u hrvatskom društvu gdje sve više raste broj starijih ljudi i njihov položaj treba unaprijediti kroz različite socijalne dinamike.
I za kraj valja istaknuti kako niti 25 godina od osnutka Hrvatskog društva za palijativnu medicine u Hrvatskoj ne postoje ni specijalizacija ni poslijediplomski studij iz palijativne medicine.
Sandra Vukušić, sociologinja
