Palijativna skrb- Zašto je važno da brinemo o umirućima i brinemo li dovoljno?

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

 

 

Palijativna skrb, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, podrazumijeva potpunu skrb o bolesniku oboljelom od kronične, neizlječive bolesti kada su preventivne i kurativne metode liječenja iscrpljene. Stručnjaci raznih specijalnosti i struka zajednički se angažiraju kako bi oboljelima, njihovim obiteljima i prijateljima olakšali suočavanje s bolešću i njezinim konačnim ishodom. Rijetki će se, nažalost, složiti da su posljednji mjeseci, tjedni i dani imalo bili slijeđeni ovom definicijom.

Nažalost, mnogo je kritika koje upućuju na to da je briga o umirućima nedovoljna, te da Hrvatska predstavlja jedan od tužnijih primjera u Europi. Oni koji su na svojim najmilijima osjetili potrebe palijativne skrbi često će reći kako palijativna medicina još uvijek nije u potpunosti implementirana u zdravstveni sustav, a valja napomenuti kako je riječ o nečemu što godišnje treba nekoliko desetaka tisuća bolesnika.

Iako je dostupna palijativna skrb zakonska obveza prema konvencijama Ujedinjenih naroda u kojima je istaknuto da je riječ o osnovnom ljudskom pravu, nažalost, još uvijek postoje oni koji je ne dobivaju u odgovarajućem smislu, pa čak i onih koji je, unatoč potrebama, ne dobivaju uopće. Hrvatska danas raspolaže s 35 koordinatora za palijativnu skrb, 29 mobilnih palijativnih timova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u 18 županija te 349 palijativnih postelja u bolničkim zdravstvenim ustanovama. U sklopu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu je u siječnju 2013. godine u suradnji s Hrvatskim društvom za palijativnu medicine Hrvatskog liječničkog zbora osnovan Centar za palijativnu medicine, medicinsku etiku i komunikacijske vještine. U tom edukativnom centru do danas je educirano više od 1500 medicinskih sestara, psihologa, liječnika, socijalnih radnika, ljekarnika i stomatologa.

Kao primjer dobre prakse mnogi će izdvojiti Istarski palijativni tim koji radi već 12 godina i pokušava ovaj dio zdravstvenog sustava što je više moguće prilagoditi trenutku i pacijentu. Upravo je u toj županiji u završnoj fazi ugovaranje dodatanih palijativnih postelja. No, tu se ne smije stati!

Jedan od najgorih razloga za to što je umiranje danas osamljeno, mehanizirano i neosobno te se nekada ne može ni odrediti kada smrt nastupa. Umiranje u današnjem društvu odvojeno od svakodnevnog života jer stariji kao i svi ostali rijetko umiru kod kuće, imamo vrlo visoka očekivanja glede zdravlja i života, tijekom bolesti potpuno ovisimo o stručnjacima, društvo stavlja jak naglasak na materijalne vrijednosti, a i duhovnost je u velikoj krizi.

I bolest i smrt navode čovjeka da u sasvim naročitom svjetlu počinje promišljati o životu općenito i vrednovati svoju osobnu povijest života. Pružiti humanu ruku u takvu trenutku bilo da se radi o bilo kojem djelatniku interdisciplinarnog tima od velike je važnosti za bolesnika i umirućeg. Ivan Markešić u svome radu “Imati sreću umrijeti kod kuće” ističe kako zdravstvenom odgoju treba biti cilj da svaki profesionalac koji je u kontaktu s umirućim bude kompetentan i informiran.To je glavni zadatak koji stoji pred hospicijskim pokretom danas. Samo tako će se maksimalizirati autonomija bolesnika i kvaliteta života. Hospicijski pokret okrenut je razumijevanju ljudskih potreba i stanja pogotovo u hrvatskom društvu gdje sve više raste broj starijih ljudi i njihov položaj treba unaprijediti kroz različite socijalne dinamike.

I za kraj valja istaknuti kako niti 25 godina od osnutka Hrvatskog društva za palijativnu medicine u Hrvatskoj ne postoje ni specijalizacija ni poslijediplomski studij iz palijativne medicine.

Sandra Vukušić, sociologinja

Za koga ćete glasati na parlamentarnim izborima?

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave
napovoljnija invalidska kolica