Prilagodba na život u instituciji
Povod za dolazak stare osobe u dom je najčešće gubitak osobe koja ju zaštićuje, bračnog druga, gubitak mjesta boravka ili bolest. Takav je proces težak za osobu bilo koje dobi, stoga je od životne važnosti izabrati najprikladniju ustanovu. Samoća, društvena izoliranost i dosada karakteriziraju stare osobe u razdoblju institucionalizacije. Presudni su prvi dani institucionalizacije. Tjeskoba zbog odvojenosti od kuće i strah od onoga što ga očekuje mogu pojačati bilo koji postojeći fizički, psihološki ili društveni problem.To je razdoblje kada bi dom trebao pružati svestranu i podrobnu pažnju. Potrebna je obilna podrška i društvena i emocionalna straijim osobama za vrijeme nakon odlaska, koje je presudno. Prilagodba ovisi i o stavu starije osobe kao i o stavovima osoblja u Domu. U Domu gdje se precjenjuju , poštuju i razvijaju snage, interesi i vještine klijenata, socijalni i psihološki problemi prilagodbe su rijetki. Osobe smještene u domu često pronađu prijatelje među stanarima i osobljem, primaju ih kao obitelj.
Prednost malih domova je u uspješnoj primjeni individualnog pristupa pa je samim time osoba zadovoljnija. Za razliku od domova sa velikim brojem klijenata gdje je izraženija usamljenost klijenata. Osobe u domu su bolje zaštićeni i zbrinuti te imaju društvo i zajedničku interesnu skupinu, te mogu i održavati kontakte sa obitelji i osobama izvan doma, dok je osobama koji obole ili izgube funkcionalnu sposobnost osigurana medicinska skrb. Pritisak ustanove na pojedinca nije ni u kom slučaju ograničen samo na staračke domove. Sociolog Erving Goffman i neki drugi autori pokazali su da se slični proces odvija svagdje gdje okolina potpuno vlada nad osobom: u zatvorima, duševnim bolnicama i vojnim ustanovama. Ustanove za starije se mijenjaju. Osoblje je bolje osposobljeno, prednosti su raznolikije.
One najbolje poštuju pojedinačni način života stanara, u granicama u kojima to jedna ustanova dopušta. Neke čak nastoje uvesti i elemente vanjskoga života kao što su pokrivene radionice, odgovarajući pubovi i klubovi za ljude zajedničkih interesa. Postoje i znakovi da se razmišlja o alternativama institucionalizaciji. Organizacije za kućnu skrb pomažu starijim osobama da ostanu u zajednici, pazeći na njih u njihovom domu i ne tražeći od njih da odu u ustanovu. Te usluge se mogu svesti na pomoć pri kupovini ili obrocima na kotačima. Mogućnosti takve pomoći u kojima ljudi zadržavaju svoj način života još nije potpuno istražen. U budućnosti će vjerojatno sve veći broj ljudi primati onu vrstu pomoći koja će im omogućiti da izbjegnu institucionalizaciju.
Ipak, u životu nekih starijih osoba dolazi do točke kada se fizička nesposobnost poveća do te mjere da se više ne mogu nositi ni s društvenim ni osobnim problemima. Oni vrlo stari i vrlo bolesni će uvijek vjerojatno morati otići u neku ustanovu. Domovi za dugi boravak sigurno će primati samo osoblje kojima je potrebna potpuna njega. Usprkos napretku u psihološkoj, društvenoj i njegovateljskoj brizi, uvijek će ostati velika grupa starih kojima će biti potrebna potpuna njega.
Sandra Vukušić, sociologinja
