Produljenjem životne dobi poveća se vjerojatnost smrti uzrokovane kroničnom bolešću i potrebu za medicinskom i psihosocijalnom potporom u okviru palijativne skrbi. Naime, osobama koje su zaposlene u palijativnoj skrbi treba pružiti odgovarajuće obrazovanje za rad s umirućim pacijentima, čime se postiže veća stručnost, ali i sprječava profesionalno sagorijevanje. Istraživanje na tu temu provele su Ivana Macuka, Ivana Tucak Junaković; Odjel za psihologiju; Sveučilište u Zadru; Danijela Božić; Centar za socijalnu skrb Koprivnica.
Emocionalna iscrpljenost nije karakteristična za sva zanimanja koja uključuju interakciju s drugima. Ona se odnosi prije svega na ona zanimanja kod kojih su te interakcije dugotrajne i emocionalno intenzivne, a posao socijalnog radnika, medicinske sestre i učitelja samo su neka od zanimanja kod kojih je pojava emocionalne iscrpljenosti gotovo neizbježna. Međutim, briga o umirućim pacijentima kojima se ne može ukloniti stres i patnja može djelovati emocionalno iscrpljujuće te dovest i do razvijanja negativnih stavova prema poslu i smanjiti radnu efikasnost.
Rano uočavanje simptoma sagorijevanja jedan je od mogućih načina skrb i za mentalno zdravlje zaposlenih u palijativnoj skrbi, ali i osiguranja bolje kvalitete podrške i pomoći umirućim osobama i njihovim obiteljima.
Osim važne uloge empatije u kvaliteti palijativne skrbi, poseban izazov u komunikaciji jest priopćavanje loših vijesti pacijentu i članovima obitelji. Od stručnjaka se traži da budu osjetljivi, iskreni, otvoreni ,prilagodljivi, blagi te dostup ni pacijentu i članovima njegove obitelji u teškim okolnostima. Priopćavanje loših vijest i jest proces, a ne jednokratni događaj, ali često i neugodan zadatak za profesionalce koji ne žele oduzeti nadu i biti nosioci loših vijesti.
Danas je proces umiranja često institucionaliziran, događa se u bolničkim ustanovama i uz obitelj su uključeni i profesionalci koji svojim znanjem i vještinama nastoje ublažiti patnju umiruće osobe. Iako je problematika smrti i umiranja do bila povećano javno značenje, palijativna skrb u Hrvatskoj još je u povojima, a osobama koje su zaposlene u palijativnoj skrbi treba pružiti specifično obrazovanje za rad s umirućim pacijentima.
Naime, neke studije navode veće razine sagorijevanja, osobito emocionalne iscrpljenosti kod profesionalaca koji su ostali na istom zdravstvenom odjelu pet ili više godina, a neke navode da je dulje iskustvo u radu zaštitni faktor protiv emocionalne iscrpljenosti.
Zasigurno bi trebalo više posvetiti ulozi religioznosti i duhovnosti, s obzirom na to da bolest, patnja i umiranje kao pojave predstavljaju iskušenje za vjeru i potiču propitkivanje o smislu života. Pružanje sveobuhvatne duhovne procjene i skrbi osobi je važno u interdisciplinarnom palijativnom timu.
Unatoč tome što Zakon o zdravstvenoj zaštiti Republike Hrvatske predviđa postojanje Ustanova za palijativnu skrb, u Hrvatskoj ih je daleko premalo i nedostatne su za najranjiviji i najpotrebniji dio populacije, a to su teško oboljeli i umirući. U nedostatku hospicija upravo su starački domovi najčešće mjesto za provođenje palijativne medicine bez dodatno educiranog osoblja.
