Palijativna medicina i palijativna skrb

Skrb o osobama koje pate i umiru dio je ljudske povijesti, tako da se u različitim civilizacijama može pratiti kako se tijekom tisuća godina skrbilo o onima koji umiru. Međutim, od šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća svjedoci smo prave revolucije u skrbi o oboljelima od neizlječivih bolesti, što je rezultat brojnih promjena u medicini općenito.

Palijativna skrb tako afirmira život, a smrt smatra normalnim procesom, te tako nastoji očuvati najbolju moguću kvalitetu života sve do smrti, dok palijativna medicina prema razinama skrbi može se podijeliti na palijativni pristup, opću palijativnu medicinu, specijalističku palijativnu medicinu i centre izvrsnosti.

Cilj  palijativne  skrbi  jest  odgovoriti  na  te  potrebe koje su izvor patnje za bolesnike i članove obitelji. Zdravstveni profesionalci moraju imati znanje o putanjama uobičajenih bolesti koje ograničavaju život te o standardnim metodama njihova liječenja. Prvi je slučaj u bolesnika koji boluju od metastatske onkološke bolesti, gdje je otprilike prognoza preživljenja oko 12–18 mjeseci, pri čemu monofazično pogoršanje počinje otprilike 2–3 mjeseca prije smrti.

Noviji modeli palijativne skrbi potpuno su drugačiji, jer palijativna skrb treba biti dostupna od trenutka postavljanja dijagnoze te se pruža istodobno s aktivnim liječenjem. Skrb na samome kraju života važan je oblik palijativne skrbi, ali  je  ona  tek  njezin  mali  dio.  Palijativna  skrb  pruža  se bolesnicima svih dobi i u svim stadijima ozbiljnih bolesti.

U svijetu postoje razni modeli organizacije palijativne medicine. Danas se smatra da palijativnu skrb treba pružiti od primarne zdravstvene zaštite pa do specijalističkih službi čija je osnovna djelatnost upravo palijativna skrb.

Skrb o osobama koje boluju od neizlječivih i za život opasnih bolesti dio je ljudske povijesti, a unazad pedesetak godina svjedoci smo naglog razvoja palijativne medicine kao posebne specijalizacije i subspecijalizacije u brojnim zemljama širom svijeta, s tisućama zdravstvenih profesionalaca koji su zaduženi isključivo za provođenje palijativne skrbi. Palijativna medicina ne može izliječiti osobu, ali može o njoj skrbiti, ublažiti joj bol i patnju, čuvajući dostojanstvo osobe kao jedinstvenoga ljudskog bića. U palijativnoj medicini nema i ne smije biti rečenice „ništa se više ne može učiniti“, nego se uvijek treba upitati „što još možemo učiniti za bolesnika i njegovu obitelj“. Ovdje se testiraju sposobnost dobrog liječnika, komunikacijske vještine, sposobnost rada u multidisciplinarnom timu, ali podjednako tako i čovječnost. I upravo zbog činjenice da se palijativna medicina bavi sveobuhvatnošću brige o čovjeku, potreban je multidisciplinarni pristup, pristup u kojem će svaka osoba u timu znati što će raditi, ali i kako će tražiti pomoć od drugih.

Civilizacijski, humanistički i profesionalno, ne smije se dopustiti da danas bilo tko, a osobito teško oboljeli pate zbog boli, malnutricije, dehidracije, ali i usamljenosti i patnje bilo kojeg uzroka. Medicina, ali i sve srodne struke koje se bave ljudima, s jedne su strane profesija, ali još više i umijeće, umijeće koje proizlazi iz odnosa stručnjaka sa svakim pojedincem koji treba pomoć, ali i s osobama drugih profesija koje u tome sudjeluju. Palijativna medicina je najbolji primjer umijeća medicine (ars medica) koja povezuje znanost, kliničko znanje i umjetnost, a prema putu kulture zdravlja i čovječnosti.

Prema principima palijativne skrbi bolesnik treba biti centralna ličnost skrbi, treba ga potaknuti na suradnju i na zajedničko planiranje raznih postupaka kako bi se što više olakšali posljednji dani života. Važno je pomoći da se osvijesti da će doći trenutak kada kontakt s bolesnikom može biti posljednji, kada se poduzelo sve što se moglo, da treba prihvatiti nemoć i pomiriti se s njom.

Davorka Ožura, Sandra Vukušić