PRISTUP BOLESNIKU STARIJE ŽIVOTNE DOBI U ORDINACIJI OBITELJSKE MEDICINE
Životni vijek sve je duži zahvaljujući učinkovitijem liječenju i sprječavanju zaraznih bolesti, uspješnijem liječenju kroničnih bolesti, higijeni te većem životnom i socijalnom standardu stanovništva. Smatra se da će se do 2030. broj osoba starijih od 65 godina udvostručiti, pa je ova populacijska skupina jedna od najbrže rastućih. Biološko starenje je sveprisutni i nezaobilazni proces u živom svijetu, prirodno-spontano progresivno mijenjanje u životnom ciklusu svake jedinke, koje se završava smrću. Glavnina tog procesa je uvjetovana genetički programiranim slabljenjem i otkazivanje sistema održavanja homeostaze, tj. održavanja samobitnosti organizma, putem balansiranja svoje unutrašnje sredine u vječno promjenljivim uvjetima okoline.
Liječnik obiteljske medicine u svojoj ordinaciji prosječno ima u skrbi oko 400‐500 osoba starije životne dobi, a oni posjećuju liječnika u prosjeku oko 6 puta godišnje, neki više puta, a neki manje. Obzirom na specifičnost rada u obiteljskoj medicini te dugogodišnji bliski odnos s tim segmentom populacije, veći je naglasak na biopsihosocijalni pristup starijoj populaciji.
Starenjem stanovništva i sve dužim životnim vijekom zdravstvene potrebe su sve veće, povećava se broj kroničnih bolesnika, kao i stupanj onesposobljenosti. Starost i bolest ipak nisu sinonimi. Jedna petina stanovništva ipak “zdravo”stari te kronološka dob ne mora odgovarati i biološkoj životnoj dobi.
Rizični čimbenici za nastanak bolesnog starenja su tjelesna neaktivnost, psihičke promjene i psihička neaktivnost, tjelesni poremećaji, poremećaj osjetila, stanje zubala te nepravilna uporaba lijekova. U gerijatriji se te smetnje navode kao: nepokretnost, nestabilnost, nesamostalnost te nekontrolirano mokrenje.
Specifičnosti morbiditeta starijih ljudi su veliki broj oboljelih od arterijske hipertenzije, degenerativnog reumatizma i šećerne bolesti. Slabljenje imunološkog odgovora razlog je što se infektivne bolesti ponekad manifestiraju mnogobrojnim simptomima, dok s druge strane zbog prisustva brojnih kroničnih bolesti i polisimptomatike često je bez ikakve svrhe propisivanje lijekova. Farmakokinetika i farmakodinamika se mijenja obzirom na cijeli niz fizioloških procesa kao što su povećan udio masnog tkiva, smanjen udio mišićne mase i količine vode u tijelu, redukcija jetrenog i bubrežnog klirensa, smanjena apsorpcija u crijevima i dr.
Stariji ljudi osjetljiviji su na uobičajene koncentracije lijekova pa su i nuspojave 2 puta češće nego u mlađoj populaciji. Preporučljivo je dati što manji broj lijekova, a liječnik obiteljske medicine zbog komorbiditeta i multimorbiteta često mora paziti na interakcije. Važno je da uputa o uzimanju lijeka bude jasna, poželjno ne samo usmena već i napisana, a najbolje bi bilo da je prepisana samo jedna doza u danu. Oprez je potreban i zbog mogućih kognitivnih smetnji koje mogu ometati pravilno uzimanje terapije. Nije zanemariva činjenica da treba biti svjestan i socijalnog stanja osobe i njezine mogućnosti da si financijski osigura neki lijek. Sprječavanje nastanka bolesti ima odlučujuću ulogu u očuvanju funkcionalne sposobnosti i osiguranju zdravog, aktivnog i produktivnog starenja. Liječnik obiteljske medicine sa svojim biopsihosocijalnim pristupom starijoj osobi treba zauzeti proaktivni, u njegovom fokusu treba biti osoba, a ne bolest, te je često koordinator između obitelji, društva i starije osobe.
Cijeli zdravstveni sustav pokušava se prilagoditi postojećoj ekonomskoj i društvenoj situaciji u državi. Glavni cilj većine uvedenih promjena bio je rasteretiti više razine zdravstvenog sustava prebacujući velik dio posla i usluga na zdravstvene djelatnike primarne zdravstvene zaštite uz još strožu kontrolu troškova u ovom sektoru. Sve veća odgovornost i manja financijska sposobnost u primarnoj zdravstvenoj zaštiti odrazile su se i na kvalitetu primarne zdravstvene zaštite, te se upravo zbog toga sve veća pažnja posvećuje kvaliteti primarne zdravstvene zaštite.