Raspravlja se ovih dana o količini stresa kojem smo izloženi. Prestrašno, zar ne??
Imamo milijarde živaca i u okolini bar jednu osobu koja ih je u trenu u stanju aktivirati sve odjednom.
I eto nas u stresu!
Zaboravimo ponekad da je bespotrebno uzrujavati se ljudima i događajima. I jedno i drugo nemoćno je bez naše reakcije. Podsjetim se zato svako jutro kako nikad neću stići do odredišta budem li zastajkivala i raspravljala sa svakom budalom koja mi se nađe na putu.
Jutros sam se, uz to, sjetila i bezvremene Coco Chanel i njenih riječi “pijem šampanjac samo u dvije prilike – kad sam zaljubljena i kad nisam”.?
Meni je dovoljan i dobar espresso da ga s guštom ispijam umotana u (danas crvenu) dekicu na terasi nekog kafića u ove sunčane, ali još uvijek hladne dane (“…kad sam zaljubljena i kad nisam” ?)
U životu je tanka linija između tragedije i komedije. Uvijek biram komediju (valjda ih zato nemam potrebu gledati u kinu ili tv-u). Smjehom pobjeđujem stres (i da bih to znala nisu trebali napraviti studiju ???).
Govore i pišu kako je dobro usrećiti bar jednu osobu svaki dan pa svako jutro prvo počnem od sebe (jer “mene tuđi životi ne zanimaju…ja sam u šoku i od svog!”???).
P.S.
(ako vam se čini da ste sve ovo već negdje čuli ili pročitali…u pravu ste!???)
Ena Š.Š.
