Sjedim ispered neispisane stranice i razmišljam. Hrpa tema prolazi mi kroz misli. Toliko je toga što bih želja podijeliti s vama.
Sunce nas je izmamilo iz kuća i stanova nakon neplanirano produžene zime i sigurna sam da se svi veselimo propupalom cvijeću i drveću. Proljeće nije samo propupalo u prirodi, propupale su i naše duše dajući nam razloga da se veselimo životu. Da, da…znam da većina ne živi onako kako je zamišljala u svojoj mladosti i zrelim godina, ali to nije razlog da se i dalje ne veselomo životu i svemu što će nam još donijeti. U prirodi čovjeka je da se nada najboljem, dakako, u datim okolnostima.
Slijedim svoje misli, a one me vode među moje prijatelje, kolege, sportaše.
Prije nepunih pet godina u moj je život ušao streličarski sport. Sport je to kod kojeg nema ni dobnog ni konstitucijskog limita. Uz trening i malo sreće postigla sam sasvim dobre rezultate. I nije da mi je nakon nekoliko mjeseci treninga odluka da izađem na svoje prvo natjecanje bila laka. Bilo je i neprospavnih noći i nervoze i dvojbi “što to meni treba?”, ali znatiželja je bila prevelika. Znamo da je znatiželja ubila mačku no ja sam “preživjela”. “Preživjela” sam velikim dijelom zbog svog kolege streličara i prijatelja, mog dragog Zlatka, a Zlatko nije bilo tko. On će, naime, ove godine proslaviti svoj 84 rođendan i usprkos svojoj dobi i dalje se natječe. I ne samo to! 🙂 On još uvijek osvaja medalje, dakako, u svojo veteranskoj kategoriji, a veterana u streličarstvu nema malo.
Moj prvi susret s njim bio je pravo malo čudo.
On je netko tko me u prvom trenutku podsjetio na Djeda Mraza. 🙂 Prekrasne njegovane sijede brade i sijede kose, u crvenoj majci svog kluba, s lukom i strijelama u tobolcu djelovao je ko osoba koja zna što radi. I doista zna! 🙂
Nasmješen i s mirom koji je izbijao iz svake njegove kretnje postao je moj uzor. Ne samo zbog njegovih rezultata i njegove vjere u svoje sposobnosti već i zbog njegove nevjerojatne i u tom trenutku savim neopravdane vjere u mene. Naravno da i u Hrvatskoj i u svijetu postoji nebrojeno mnogo rezultatski boljih streličara od njega, ali rijetko se tko može pohvaliti priznanjem matičnog streličarskog saveza za 300 000 ispucanih strijela na natjecanjima. Impozantna je to brojka! Koliko li je strijela uz to ispucao na treninzima zna samo on.
Pitat će se netko zašto pišem o “svom” Glaviru (ne dozvoljava nam da ga zovemo drugačije i ne dozvoljava nikom da mu se obraća s “VI”), ali razlog je tako jednostavan.
Kroz život nas oduševi mali broj ljudi i njih zauvijek pamtimo. Ono što jest važno je činjenica da “moj” Glavir može biti uzor svima koji su prošli mladost i koji su, htjeli to priznati ili ne, već zagazili u treću dob. Postoje sportovi za koje nikad nije prekasno. Postoje fizičke aktivnosti kojima se ljudi mogu baviti i u poznim godima, i ne nužno na natjecateljskoj razini. Streličarstvo je sport gdje se susreću sve generacija. Ima li išta ljepše nego vidjeti djeda ili baku i unuka ili unuku na liniji pucanja? Zajedno trenirati, biti poticaj jedni drugima?
Puno je klubova u Hrvatskoj. Gotovo svaka županija ih ima nekoliko i bilo bi šteta ne vratiti se u mladost kad smo, umjesto tipkanja po mobitelu, sami pokušavali napraviti svoje lukove i strijele. Djeca trebaju poticaj koji im često možemo pružiti samim svojim prisustvom. Dodamo li tome i osobni angažman u sportu za koji ih želimo zainteresirati, uspjeh je gotovo siguran.
Svima vam želim stretnu i aktivnu zrelu i poznu dob. I nema izgovora! Uz sport se pomlađujemo, ne nužno fizički, ali radost koju fizička aktivnost nosi, neprocjenjiva je.
Vaša Ena, Treća dob
