Ante Gavranović: Novi poticaji socijalnom dijalogu

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

napovoljnija invalidska kolica

Tri su konstante stalno prisutne u našoj svakidašnjici. Jednom je to inflacija (ne službena nego stvarna) koja je uvijek viša od prosječne plaće. Druga je prosječna plaća koja uvije brže raste od usklađivanja mirovina. Treće, najnepovoljnija, odnosi se na stalni pad postotka prosječne mirovine u prosječnoj plaći. I taj redoslijed se ne mijenja već godinama i čini zatvoreni krug iz kojeg se ne nazire izlaz. Stoga je logičan zahtjev Sindikata i Matice umirovljenika kako je potreban ozbiljan zahvat u mirovine, jer već sada velik broj umirovljenika ne može održati najnižu razinu dostojanstvenoga života i primjerenoga standarda. Izraziti rast inflacije, kojem se ne nazire kraj, tu obvezu samo pojačava. To se može učiniti samo korjenitim promjenama u odnosu na starije osobe u društvu i tu svaka Vlada, uključujući i sadašnju, polaže ispit odgovornosti, istinske solidarnosti i socijalne društvene tolerancije

Europska unija vodi dosta računa o suradnji socijalnih partnera unutar EU. Cilj te suradnje je jasan: aktivno sudjelovanje socijalnih partnera u procesu oblikovanja zajedničkoga tržišta. Međutim, pokazuje se da su potrebni novi poticaji, kako bi se cijeli proces suradnje ubrzao s jedne strane, ali i oblikovanje u jedinstvenu, zajedničku politiku socijalne politike.

S obzirom na kretanja posljednjih godina, posebno nakon snažne financijske i gospodarske krize unutar EU, koja je rezultirala porastom nezaposlenosti (osobito mladih naraštaja),osiromašenjem velikog
broja ljudi, udarom na srednji stalež, ubrzanim raslojavanjem društva i
usporenom gospodarskim rastom ali i demografskom nepovoljnom slikom EU javlja se potreba novih promišljanja o ulozi i mjestu socijalnog dijaloga. Europska komisija se trudi, zajedno sa socijalnim partnerima, ojačati SUDJELOVANJE I UTJECAJ poslodavaca i sindikata prema pojedinim vladama i političkim strankama unutar EU i u pojedinim zemljama upravo kroz SNAŽENJE SOCIJALNOG DIJALOGA.

Razlozi za promišljanje o novim inicijativama u socijalnom dijalogu višestruki su i vrlo slojeviti. No, u suštini se svode na tri glavna prigovora dijela socijalnih partnera: NEUVAŽAVANJE, NERAZUMIJEVANJE i NEPOŠTIVANJE PARTNERA. S obzirom na ukupna kretanja i vrlo nejasne obrise budućih trendova došlo je vrijeme da se utvrde neka nova pravila igre. Naime, iskustva nekih europskih zemalja gdje taj socijalni dijalog funkcionira ima i rezultata. Tamo se društvenim konsenzusom utvrđuju mjere koje pridonose boljitku stanovništva, što i jest glavna funkcija toga dijaloga.

 

HRVATSKA ISKUSTVA

 

Koliko mi u Hrvatskoj držimo do socijalnog dijaloga? Bilo bi nekorektno reći da ga nema. Posljednji primjer dogovora oko povećanja osnovnice za plaće u javnim službama pokazalo je da je bilo potrebno čak 14 sjednica, a da se do kompromisnoga rješenja došlo tek kroz osobnu intervenciju Predsjednika Vlade. To ne znači da toga dijaloga nema, ali očito boluje od istih slabosti koje smo ranije naveli kao globalne: socijalni partneri se ne uvažavaju, njihovi stavovi počesto ne razumiju, a sve to u konačnici rezultira neučinkovitošću što se onda pretvara u društvene frustracije i međusobno nepovjerenje.Priča oko socijalnog dijaloga pretvara se najčešće u monolog državnih organa, a pojedine primjedbe jednostavno nisu nailazile na plodno tlo, jer birokratski aparat (koji kreira zakone) uvijek ima prevlast i njegova je posljednja.

Time je osjetno umanjena značenje GSV-a, ali i drugih institucija gdje se odvija taj društveni dijalog. Zaboravljamo da time gubimo snažan alat u uspostavljanju društvene ravnoteže u sve težim gospodarsko-socijalnim okvirima.Ako želimo da socijalni dijalog donosi rezultate koji vuku zemlju iz duboke političke, ekonomske i socijalne krize potrebno je STRATEŠKO PROMIŠLJANJE o značajnim društvenim kretanjima.

U našim uvjetima jako je narušen odnos prema poduzetništvu i privatnom sektoru uopće. Prevlast ima javni sektor, država koja se previše upliće, a sputava zamah poduzetništva. U zemlji gdje više od 99 posto svih gospodarskih subjekata čine mala i srednja poduzeća to je ne samo nedopustivo, već i štetno. Uostalom, to je vidljivo po rezultatima koje postižemo. U tim okvirima je konstruktivan bipartitni dijalog (poslodavci i sindikati) i tripartitni dijalog (vlada, poslodavci i sindikati) neophodan alat za stvaranje povo- ljnije poslovne klime i povratka povjerenja u institucije.

ante_gavranovic

Piše: Ante Gavranović

KAKO SUZBITI SIROMAŠTVO?

Siromaštvo nije samo hrvatski problem, nego globalna pojava. O potrebi drukčijeg odnosa prema suzbijanju i smanjivanju siromaštva u svjetskim okvirima počesto govori I veliki moralni autoritet našeg vremena, papa Franjo.Prema posljednjim raspoloživim podacima Hrvatska je, nažalost neslavni rekorder među članicama Europske unije: ima najvišu stopu rizika od siromaštva. Konkretno to znači da se u razdoblju od 2008. do današnjih dana stopa rizika od siromaštva u RH povećala na čak oko 20 posto! Činjenica je da smo prema spomenutim pokazateljima – europski rekorderi siromaštva.

Vlada I Sabor usvojili su Strategiju borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje od 2014. do 2020. godine. Na papiru se sve doima studiozno, ambiciozno, ali i vrlo pretenciozno. Strategija sadrži prikaz postojećeg stanja siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj, uzroke koji su doveli do tog stanja, te društvenu i gospodarsku projekciju kao osnovu za djelovanje. U dokumentu se također navodi, uz načelo orijentiranosti na pojedinca i njegove potrebe, koje su to najranjivije skupine društva izložene siromaštvu i socijalnoj isključenosti.Osim toga, iz Strategije se može iščitati da su “među četiri velike skupine“ u najvećem riziku od siromaštva i socijalne isključenosti: djeca i mladi, starije osobe i umirovljenici, nezaposlene osobe te osobe s invaliditetom.

 

KRIZA PRODUBLJAVA RASLOJAVANJE DRUŠTVA

U tim uvjetima je najvažnije pitanje kako smanjiti stopu siromaštva. Mnogi hrvatski ekonomski analitičari i sociolozi upozoravaju već godinama na nužnu sveobuhvatnu provedbu promjena kako bi se gospodarstvo postavilo na zdrave temelje, privukli strani ulagači i smanjio broj nezaposlenih. Da bi se stopa siromaštva značajnije smanjila, potrebno je učiniti bitne promjene na makro planu društva kao što su: ubrzati smanjivanje regionalnih razlika u stupnju razvijenosti između pojedinih regija u Hrvatskoj, poreznim i drugim mjerama smanjiti prevelike razlike u plaćama između pojedinih sektora gospodarstva, ostvariti godišnje stope rasta BDP-a između 5 i 7 posto uz povećanje stope zaposlenosti, uvesti sustav progresivnog oporezivanja koji bi se primjenjivao prema tvrtkama koje ostvaruju kroz duže razdoblje ekstraprofite.

Godinama se upozorava na neravnotežu u demografskom pogledu i nepovoljnom utjecaju na ekonomska kretanja, ali seni u tragovima ne naziru elementi drukčije pronatalitetne politike. Pritom se zaboravlja da je pronatalitetna politika poticaj za „proizvodnju buduće radne snage“.Struktura nezaposlenih odražava sve slabosti našeg obrazovnog sustava, koji je godinama zapostavljao proizvodna zanimanja. Hrvatska danas zapravo nema potrebni potencijal takvih radnika za bilo kakav širi investicijski ciklus. Godinama se u Hrvatskoj uništavalo kult rada, razvijajući do besmislenosti tezu kako se u nas ne isplati ništa proizvoditi, a da je naša „svjetla budućnost“ samo u razvoju usluga. Danak toj glupoj tezi obilato plaćamo.Ukratko, nedostaju specijalizirani radnici, majstori određenih struka, koji su pravi nositelji industrijske proizvodnje i bez kojih je nemoguć kvalitetan proizvod, ali i ukupan razvoj.

Razlog ozbiljnom raskoraku između ponude i potražnje radne snage leži u činjenici da su dugoročniji razvoj privrede i smjerovi njenih kretanja u nas totalne nepoznanice. Logično je da se prema utvrđenim ciljevima i smjerovima priprema i potrebna kvalifikacijska struktura budućih zaposlenika, što kod nas nije slučaj. Potpuno je drukčija struktura budućih kadrova potrebna ako se razvijamo u pravcu tradicionalnih ili u pravcu visokih tehnologija. No, u jednom i drugom slučaju potrebna je – ravnoteža.

Jedno je ipak jasno: nema ozbiljnog novog zapošljavanja bez nove proizvodnje. Jedino ona može apsorbirati dio sada raspoložive i buduće nove radne snage. Konačno, u prerađivačkoj industriji Hrvatske bilo je 1990. godine 562.000 zaposlenih; danas ih je (samo) oko 212.000.Zajednički zahtjev Matice I Sindikata umirovljenika oko povećanja mirovina mimo redovnog usklađivanja konkretna je mogućnost da se dio socijalnog dijaloga prenese I u umirovljeničke krugove.

Zahtjev u tom pogledu već je odavno na pregovaračkom stolu, (Nacionalno vijeće za umirovljenike I starije osobe), ali se osim redovnog usklađivanja mirovina ništa ne mijenja.O tome je bilo podosta govora i na Izbornoj skupštini Matice, uz poziv da se umirovljeničke snage konačno ujedine i snagom brojki (1,25 milijuna umirovljenika ili više od 32 posto ukupnoga stanovništva prema posljednjem popisu) jednostavno prisile Vladu da pitanju umirovljenika i ukupnoga siromaštva pristupe s drugih pozicija. Praksa naime pokazuje da se u nas samo silom i galamom mogu postići neki ozbiljniji pomaci.(Hul)

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

CROATIA FIRST!!

Pažljivo slušajući što su sve naši političari pričali i još uvijek pričaju nakon nastupa

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?