Kako pomoći osobi u termalnoj fazi – Palijativna skrb i duhovnost

Važnost palijativne skrbi i duhovnosti u terminalnoj fazi

Završetak ljudskog života u suosjećanju i ljudskom dostojanstvu je temeljni postulat palijativne medicine.

Palijativna medicina kao grana medicine podrazumijeva potpunu skrb o bolesniku oboljelom od kronične, neizlječive bolesti kada su preventivne i kurativne metode liječenja iscrpljene. Stručnjaci raznih specijalnosti i struka zajednički se angažiraju kako bi oboljelima, njihovim obiteljima i prijateljima olakšali suočavanje s bolešću i njenim konačnim ishodom.

Ova grana discipline zahtjeva interdisciplinarni i multidisciplinarni pristup palijativnom bolesniku i pri tome pruža medicinsku, psihološku, socijalnu i duhovnu podršku bolesniku i njegovoj obitelji.

Palijativna skrb je ublažavanje fizičke i psihičke boli bolesnika oboljelih od kroničnih, neizlječivih, često puta pacijenata s karcinomima i metastazama ili onih kojima je preostalo nekoliko mjeseci ili tjedana života. Ona se ne odnosi samo na 24-satnu medicinsku njegu i smanjenje boli već  i na brigu o bolesničkim pravima i ljudskom dostojanstvu. Kao tako  pravo na palijativnu skrb jedno je od osnovnih ljudskih prava ( pravo na zdravstvenu  zaštitu) što je potvrđeno od strane Svjetske zdravstvene organizacije SZO.

Prema statističkim podatcima Svjetske zdravstvene organizacije, u europskoj regiji, više od 320.000 onkoloških i 285.000 ne onkoloških bolesnika treba po-moć ili skrb specijalističkih službi palijativne skrbi. Nedavne procjene pokazuju da je za palijativnu i bolničku skrb potrebno 80 do 100 kreveta na 1.000.000 stanovnika. Prema okvirnim procjenama, populaciju kojoj je potreban neki oblik palijativne skrbi čini između 50% i 89% svih umirućih pacijenata, što bi u Republici Hrvatskoj bilo oko 26.000 do 46.000 pacijenata godišnje.

Palijativna skrb- Zašto je važno da brinemo o umirućima i brinemo li dovoljno?

POTREBE OSOBA U TERMALNOJ FAZI 

Potrebe umirućih, ukratko, bile bi sljedeće: potreba za ublažavanjem boli, potreba za očuvanjem samopoštovanja, potreba za pažnjom i pripadanjem, potreba za suosjećanjem, potreba za komunikacijom i duhovne potrebe. Emocionalne i duhovne boli nerijetko su veće od tjelesnih ili pak povećavaju pacijentovu tjelesnu bol. U trenutku kada pacijent shvati kako je smrt neizbježna, duhovne, društvene, ekonomske, psihološke i ostale vrste boli postaju međusobno isprepletene. Navedene se potrebe dalje klasificiraju kao medicinske i duhovne.

Terminalni  bolesnik je pacijent koji boluje od razvojno nepovratne patologije koja izaziva smrt, a kojem medicinska terapija više ne pomaže. »Terminalni bolesnik je osoba kod koje se s priličnom medicinskom sigurnošću zna da je smrt samo pitanje trenutka, dana ili tjedna. Radi se o imanentnoj smrti koja samo što nije uslijedila. Sada glavnu riječ uzimaju one osobe ili službe koje terminalnom bolesniku omogućavaju što je moguće više ljudski završetak, pružajući različite oblike asistencije, od duhovne i moralne do psihološke i emocionalne, te svojom nazočnošću čine humanu atmosferu posljednjih trenutaka ljudske egzistencije.

Palijativna skrb u Hrvatskoj dostupna malom broju bolesnika

Terminalna faza ljudskog života obično se veže uz gubitak dostojanstva, posvemašnju fizičku nemoć i nedostatak intelektualne prisebnosti. Tu fazu bolesnika općenito prate osjećaj depresije, stresa, anksioznosti i očaja, loša klinička kvaliteta života, zahtjev za klinički asistiranim suicidom (eutanazijom), ili pak distanazijom… Njihovo umiranje započinje akutnim stadijem što ga bolničari nazivaju konačnom fazom. Nju karakteriziraju stanja u kojima osobe s oštećenjima u moždanim hemisferama ulaze u kronično stanje nesvijesti, zvano, »postojano vegetirajuće stanje«. Iako trenutak postavljanja dijagnoze neizlječive bolesti najavljuje blizinu izvjesne smrti, život još uvijek ne gubi svoju vrijednost, značenje i sadržaje, te se i nadalje puno toga može učiniti s umirućim i za njega.

Ostvariti najbolju moguću kvalitetu življenja sve do same smrti, u skladu s vrijednostima i okolnostima osobe, znači pružiti umirućem dobru skrb te mu u najvećoj mjeri omogućiti aktivnu uključenost u obiteljski i društveni život. Papinska akademija za život napominje: »Kada je liječnik svjestan da više nije moguće spriječiti smrt pacijenta i da bi jedini rezultat intenzivnoga terapijskog tretmana bio dodavanje patnje na patnju, treba priznati granice medicinske znanosti i svoje osobne intervencije te prihvatiti neizbježnost i neumoljivost smrti«.

Zalaganje liječnika i ostalih zdravstvenih radnika treba se nastaviti pažljivom i učinkovitom, tzv. razmjernom terapijom i palijativnom skrbi, najadekvatnije prepoznatoj u konceptu ortotanazije, koja udružuje znanstvenu i humanu sposobnost u službi onemoćale osobe. Bol koja se pripisuje tijelu, ujedno je i bol koja obuhvaća duhovnu/duševnu/psihološku bol. Stoga, suportivna skrb hospicija treba obuhvaćati uz lijekove i psihosocijalnu potporu bolesnika.

Postoje  mnoga  istraživanja  koja  pokazuju  kako  duhovnost  bolesnika  utječe  na psihofizičko stanje, a dapače pokazano je da pozitivno djeluje na kroničnu bol, reducira nivo depresije,  poboljšava  mentalno  i  psihičko  zdravlje.

  Duhovnost  pomaže u poboljšavanju simptoma depresije i ovisnosti, srčanih bolesti, dijabetesa, suočavanja sa kroničnim bolestima i poremećajima imunološkog sustava. Na temelju svih tih istraživanja jasno je kako je duhovna skrb važan sastav holističkog pristupa i Svjetska zdravstvena organizacija prepoznaje pacijentove  potrebe za  duhovnošću i iskazuje kako  bi duhovna  briga morala biti  u centru zdravstvenog sustava i dio multidisciplinarnog pristupa.