One možda ukrase neće kupiti u trgovačkim centrima, ali svakako će ih znati izraditi te se pritom prisjetiti običaja nekadašnjeg vremena u kojem se još i manje imalo, ali kvalitetnije slavilo. Riječ je dakako o našim majkama i bakama, a da je tomu doista tako uvjerile su nas iznova sposobne i vedre umirovljenice. Čaroliju ručnih radova, uz sjećanje na neke davne Uskrse, otkrile su nam kroz druženje na radionici u Domu za starije i nemoćne osobe u Sisku
Heklane kokoši, pijevci od filca, svilenim koncem izvezeni prigodni motivi, neizostavna šarena jaja te mnogi drugi ukrasi uveli su nas u čarobni svijet radionice sisačkog Doma za starije i nemoćne osobe. No, starost i nemoć u njoj se tjeraju stvaranjem, razgovorom i dobrim raspoloženjem. Svoja znanja i sjećanja prenijele su nam umirovljenice Vera, Ivanka, Ana, Hilda, Milka i Janica.
Sitne poklone pronalazile u gnijezdu
“Vesti sam naučila u djetinjstvu, negdje sa šest godina, a radili smo to u školi. Na ručnom radu učili smo praviti rupice, dugmiće… Inače sam muški krojač po zanimanju. Sve što se da heklati s iglom, to sve mogu. Štrikam, šlingam, svašta, a ovdje ako ičeg imam onda je to vrijeme. Na spomen Uskrsa naviše se sjećam ribanja podova. Za to sam bila zadužena nakon što bi se spekli kolači. Jaja smo farbali s ljuskom od luka i travom. Boja nije bilo, a po njima smo crtali štapom i voskom. Sada ruke više ne slušaju, linija ode u krivo” – kaže kroz smijeh Vera Čolak.
Vera Čolak (desno) i Janica Fleischmann Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr
S umirovljenicom Ivankom Gobac dijelila je školske dane, a nakon toliko godina život ih je iznova spojio u staračkom domu. Nije im nikad bilo, kažu, ljepše nego sada. Razlog tomu svakako je taj što se u aktivnosti poput ove rado i često uključuju. Sve što izrade, pokazat će i prodati, a novac utrošiti na nabavu novih materijala.
Sjećaju se kako su na uskršnje jutro sitne poklone pronalazili u gnijezdu koje se izrađivalo od cigle, a punilo travom i cvijećem u dvorištu. Košarica poput ovih danas, nije bilo.
Umivanje s laticama i paljenje krijesa
Hilda Blagović u dom je stigla nedavno i već je aktivna Foto:J. Grgurić/Mirovina.hr
“Tata mi je bio lovac i kada bi se vratio, kazao bi kako je u šumi sreo jednog zeca koji je rekao da će doći i donijeti nešto. Jednom su baš živog zeca stavili u to gnijezdo, što je za nas djecu bilo neopisivo veselje. Pokloni su se sastojali od vrećice bombona i ofarbanog jajeta. Igračke su tek došle kasnije, a spavalo se nije već od ranog jutra jer bi se čekalo zeca.” – prisjeća se običaja Hilda Blagović.
No, da ne bi sve ostalo na zabavi, išlo se i na misu, a trpeza je bila više nego skromna. Pekle bi se dvije vrste kolača, najčešće gibanice. Šunka i jaja nisu se jeli samo za doručak, nego danima za sve obroke. A francusku salatu mijenjala bi ona od graha. U nekim se pak krajevima u rano uskršnje jutro palio krijes.,čime bi započinjalo cjelodnevno slavlje. Cvjetna nedjelja počinjala bi umivanjem u bunarskoj vodi ispunjenoj laticama cvijeća, a djevojke koje bi imale momka za kojeg mama nije smjela znati, čekale bi da on potajno ostavi pisanicu na prozoru.
Umirovljenica Ana zadužena je i za vesele pisanice Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr
Pletene kokice spretne Milke
“Pletem kokoši, napravila sam ih ove godine manje nego inače, svega sedam jer se kasno počelo s pripremama. Mogla sam i više. Kada radim cijeli dan, uspijem napraviti dvije, ali jedna bi bi bila uvrh glave. Heklam još od djetinjstva pa me i brzina još služi. Znam i štrikati, ali ovo mi je najdraže, odmara me i opušta mi živce. Ideje se stvore, međusobno si dodajemo ukrase i nadopunjavamo se” – kaže Milka Štajdohar.
Milka Štajdohar s guštom plete kokice Foto:J. Grgurić/Mirovina.hr
A heklali su se i šareni uzorci “iz glave” kojima su se onda oblačila jaja. Debele crvene, filcane pijevce izrađuju još od lani, a sve što su u veselju izradile umjetnički će posložiti, ovih dana predstaviti i nadaju se, što više – prodati.
Ivanka Gobac (lijevo) pravi špagu za ukrase Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr
Piše mirovina.hr
