ZATVOR U DOMU – “Ja gubim život, otimaju mi ga!”

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

“Zadnjih dana jedva izdržavam, svaki dan mi je kao godina, zbrojila sam kako je prošlo 116 dana mog zatvora”, poručila je Luca

“Gospoda stručnjaci iz Stožera, obećaše da više neće zaključavati.Stadoše nas učiti suživotu i „plesu“ s virusom do pronalaska cjepiva. To može potrajati godinu-dvije.I evo opet. Samo sam vrisnula glasno – „Zar opet, gospode Bože!?“, objasnila  je za Treću dob Hrvatska  Luca Cetinić.

Naime, Luca živi u Domu za starije i nemoćne u Splitu u objektu Zenta, u stambenom dijelu. Jedino što u ovom trenutku želi jest da im se da odobrenje izlaska. Već četiri mjeseca živi “pod ključem i strogim mjerama”. Ima 66 godina te se služi štakama. Osoba je s invaliditetom.

Za Treću dob Hrvatska kazala je kakva je situacija u Domu te kako se osjeća.

“Pravo na život i slobodu spadaju u osnovna ljudska prava. Jasna mi je opasnost pandemije u svijetu i kod nas. Pod tom izlikom su donesene mjere od strane STOŽERA CZ o zaštiti ugroženih kategorija u ustanovama. Zaključavanje se i moglo opravdati u početnom valu pandemije, kada su i ulice gradova postale prazne… Mi u domovima za stare proveli smo dva i pol mjeseca pod ključem i strogim mjerama (15.03. – 01.06.). Izdržala sam to razdoblje. Nakon smirivanja epidemije u RH, bili smo otključani, kao zadnji, jer su tada već granice bile otvorene za 10 zemalja u susjedstvu i sve drugo je radilo.

U to vrijeme gospoda stručnjaci iz Stožera, obećaše da više neće zaključavati. Stadoše nas učiti suživotu i „plesu“ s virusom do pronalaska cjepiva. To može potrajati godinu-dvije. Govorili su kako su stekli iskustvo iz prvih mjeseci i da zaključavanje nije rješenje. Povjerovala sam da nas neće staviti pod ključ.

I onda, samo 19 dana kasnije (20.06.) mi osvanemo ponovno pod ključem i strogim mjerama zaštite. Samo sam vrisnula glasno – „Zar opet, gospode Bože!?“

Jedno mi u ustanovama, ostalima je prepušteno primjenjivati mjere na vlastitu savjet i odgovornost, naravno i onima starijima od 65 godina. Mi u ustanovama smo neproduktivna (nekorisna) manjina, a pogotovo ja kao pojedinac. Sve drugo je otvoreno i uz mjere zaštite život teče dalje. Pozivaju se turisti da dođu u sigurnu zemlju, predizborni skupovi, zabave, pirovi, kafići… sve radi. Samo je nama (meni) oduzeta poslovna i svaka druga sposobnost bez postupka. Izrečena mi je osuda bez presude na neodređeno vrijeme, smatra nas se svih nesposobnim brinuti o vlastitoj zaštiti… Neopisivo stanje za suvislu i sposobnu osobu. Zadnjih dana jedva izdržavam, svaki dan mi je kao godina, zbrojila sam kako je prošlo 116 dana mog zatvora. Život mi curi kao pijesak, nepovratno – zbog načina provođenja mjera pod ključem. Ubit će me mjere a ne bolest, iz stanja očaja prelazim u ravnodušnost prema sebi. Nije dobro.

Sada, kada je sve otvoreno i život teče dalje pod motom BUDI ODGOVORAN, ja gubim život, otimaju mi ga. Ne drži vodu da im je cilj sačuvati život i zdravlje najugroženijim skupinama. Niti života niti zdravlja! Pustite me da umrem kao slobodan čovjek!

 

Potresna reportaža iz Doma u Vukovarskoj: ‘Znate li kako izgleda život ovdje!? Poludjet ćemo…‘

 

 

 

  • Koliko vam je bilo lako pronaći stan s pristupom za osobe s invaliditetom prije negoli ste se odlučili smjestiti u Dom?

Nije da smo mi bili bez stana. Pokušat ću što kraće, istakla je Luce:

U Splitu smo imali jednosobni stančić (u startu neuvjetan za nas). U njemu živjeli 24 godine samostalno. Radili, bili društveno aktivni i korisni, imali prekrasna druženje i slično. Ipak, polukat stepenica do lifta i druge prostorne prepreke – natjeraše nas da taj stan prodamo i za taj novac kupimo u Zadru novi, prostraniji i ugodniji. Godine 2007. bilo je takvo tržište nekretnina. Zadar je prekrasan grad i imali smo par prijatelja iz mladosti. Živjeli tako, u odgovarajućem stanu i lijepom okolišu, s cvijećem na okućnici nepunih sedam godina. Snalazili se i dalje samostalno, jer mi svojih potomaka nemamo. I onda, 2014. dobijemo poziva iz Doma, temeljem davno predate molbe. Preko noći smo trebali donijeti odluku – da li ili ne preseliti u Dom. Sutradan zorom, sjedam u auto i dolazim vidjeti ponuđeni smještaj. Odlučili smo, viđeno – prihvaćeno. Teška srca ali posve svjesni da ne ćemo biti mlađi i snažnije već suprotno. Mislili smo na sigurnu starost.

Povratak u Split je značio zapravo povratak kući. Vraća nam se društvena uključenost, blizina rodbine i prijatelja. Tako smo se udomili trajno i nastavili miran život, opet velikim dijelom samostalno i zadovoljno do danas. Stan u Zadru jedno vrijeme dajemo u najam. Nismo mogli o tome voditi brigu niti si priuštiti luksuz da ga držimo praznog. Naše zdravlje i životni troškovi traže prilične izdatke koje mirovine ne mogu pokriti.

U Domu nam smještaj odgovara prostorno i zbog pristupačnosti, to je postao doista naš dom. Nakon tri godine, prodajemo stan u Zadru za nešto manji iznos, jer opet tržište diktira.

 

  • Što smatrate kako se starije OSI psihološko osjećaju u ovom 2. valu korone i  koja bi im pomoć, po vama, sada najbolje došla?

Čitav svijet pa tako i nas, iznenadila je pandemija nepoznatog virusa. Nitko nije znao (a i još se ne zna) što će sve s time dalje biti i kako će teći. U prvom naletu bili smo zaključani, gradovi su bili pusti itd. i svi smo se prilagođavali nastaloj situaciji. Tada se nisam sretala s drugim korisnicima, posebno od 10.04. kad su nam i obroke donosili u sobe, a izvana se nije moglo dobiti ništa osim lijekova (i cigareta za pušače).

Moj izlazak vani bio je oprezan, u nevjerici sam gledala doista normalan život. (Sjetila sam se scene iz filma o zatvoreniku, koji, kada je izišao na slobodu poželi se vratiti ne snalazeći se). Osjećala sam se lakom i uživala u prvoj kavi i šetnji. Međutim, po povratku u kuću, moje čitavo tijelo je počelo drhtati valjda od nedostatka snage, morala sam prileći nesposobna da progovorim. To neugodno iskustvo prošlo je za par sati. Eto, tako je zatvor djelovao na mene. Polako sam se vraćala, bila kod frizera, kupila neke stvari, odvezla auto na registraciju, krenula u šetnje da vratim snagu itd. Tek će se pokazati razmjeri štete po zdravlje, za nas koji smo „čuvani“, bez psihološke potpore i humanijeg pristupa.

Krenula izborna kampanja, krenule zabave, krenula korona „plesati“ vlakiće po pirovima i noćnim klubovima, a mi – osvanemo zaključani ponovno 20.06. i tako do danas. To mi je bilo strašno teško prihvatiti i do danas nisam mentalno prihvatila.

Sada mi se već teško orijentirati u pogledu godišnjeg dobu, kada je vikend i slično, a i noć mi postaje kao dan, sve poremećeno. Ne znam koje voće se nudi, čega je sada sezona i tako dalje. Evo danas je ukupno 116 dana da robijam. Nikako da naš Stožer CZ promisli o mjerama za nas i uvede individualni pristup baš zbog zaštite zdravlja i života.

Slučajeva kao što je moj/naš je jako malo. Ovo je prisilno otimanje ostatka života uz nepopravljivu štetu. Rekoh, nije važno od čega ću danas-sutra umrijeti, važno mi je da ne umrem kao zatvorenik, pod sadašnjim uvjetima zabrane kretanje, kao da sam doista potpuno nesposobna i nesuvisla. To je ponižavajuće, vjerujem i drugima a ne samo meni, bez obzira na godine života.

Veliki dio korisnika niti hoće niti može izlaziti vani (bili zaključani ili ne), oni treba zaštitu i njegu, jer su u takvoj dobi i potrebi i trebaju posjete svojih najmilijih. O drugima ne mogu govoriti, ali nikome nije lijepo da mjesecima bude zatvoren. Vidi se razlika na osobama, baš očita, oronulost i propadanje u mjesec dana.  

Ja svoju bolesnu sestru nisam  posjetila gotovo godinu dana. Imala svoju nezgodu s lomom koljena prošle jeseni, blaži moždani udar, zatim zatvor zbog virusa. Ovih dana mi teško razgovarati telefonom s dragim i bliskim ljudima, jer se rasplačem od nemoći i jada.

 

  • Koliko smatrate da je ispravno i utemeljeno staviti pod ključ ljude u ustanovama za starije osobe, pogotovo osobe s invaliditetom?

Po mom skromnom mišljenju, niti je pravno utemeljeno niti humano staviti ljude bilo koje kategorije pod ključ, osim u izuzetnim situacijama (demencija, teška psihička bolest i slično), pogotovo ljude koji su pod krov ustanove došli zbog teške tjelesne invalidnosti u bilo kojoj životnoj dobi. Razlog za oduzimanje slobode (osim sudskom presudom) ne pronalazim u Ustavu RH niti u drugim zakonskim propisima.

Stavljanjem pod ključ, u mom slučaju znači narušavanje zdravlja i prijetnja za sam život. Ako su svi drugi građani slobodni sami odlučivati o primjeni zaštitnih mjera od virusa, time i stariji od 65 godina, zašto je meni oduzeto to pravo? Znam, zbog zajedničkog ulaza, ali ja nisam neodgovorna i mentalno nesposobna osoba koja ne zna i ne može primijeniti mjere zaštite, radi drugih i sebi. Zar se ne može uvažiti iznimke, uz izjavu o vlastitoj odgovornosti? Može, ako se želi i ako je nekome stalo. Za ovakve kao ja očito nikome u sistemu nije stalo! Najjeftiniji je ljudski život.

 

  • Jeste li ikada razmišljali da se iselite iz Doma u obitelj?

Osoblje doma čini sve da doslovno poštuje upute i mjere Stožera, možda čak i strože. Nitko od njih ne želi samoinicijativno riskirati da udovolji mome traženju, to mi je razumljivo, pa sam stoga i javno išla prema STOŽERU.

Sa svima sam razgovarala, ravnatelj mi (i osobno i javno) savjetuje da preselim u obitelj. To je apsurd, moja je obitelj ovdje jer ja i suprug nemamo djece, a iz roditeljskog doma sam otišla prije nekih 38 godina. Dom je i sagrađen da bude sigurna luka za umirovljenike i mi nismo gosti u nečijoj kući, pa kad im dosadimo uljudno će nas se riješiti. Vrijeme se vrati ne može, pa tako niti naših više od šest godina, otkada živimo ovdje.

Sve da i pronađemo stan za najam, u ovako kompliciranoj životnoj situaciji, s invalidskim kolicima i štakama, trebali bi plaćati najam, nastaviti plaćati Dom (da ne izgubimo mjesto), sve druge troškove života i osigurati si fizičku pomoć. Dakle trebali bi mjesečno trošiti minimum oko 2.000 €. Mi smo prosječno siromašni. Da smo dobrostojeći, ne bi se sigurno našli u ovoj situaciji.

Moj suprug je, pored invalidnosti i starija osoba. Zadnjih godina izdao ga je i vid, a kao umirovljeni novinar čitanje i pisanje su mu bili život. Sada je oslonjen na  slušanje radio postaje i razgovor. Ostatak vida mu omogućuje orijentaciju i brigu o svojim osnovnim potrebama, ali na mom licu ne može vidjeti imam li osmjeh ili mi teku suze.

Pa gdje da mi preselimo?

 

  • Smatrate li da se ovim putem prema novim restriktivnim mjerama, zapravo dodatno ugrožava već otežano zdravlje starijih osoba. Biste li mogli potpisati izjavu kojom prihvaćate odgovornost za svoje ponašanje uz uvjet da vas puste na slobodu?

Već sam rekla ranije, kako je meni a i suprugu ovim mjerama značajno ugroženo zdravlje i sam život. Bila sam i još uvijek sam sposobna i suvisla osoba. Nudim im da potpišem izjavu o preuzimanju odgovornosti za svoje ponašanje u primjeni mjera. Apsurd, tko je to procijenio da sam ja nesposobna rasuđivati? Sve što radim dokazuje činjenicu da sam sposobna i suvisla, osim značajnoj fizičkog hendikepa. Danas mi je prijateljica dodala zajedničku zbirku poezije, čija je promocija u Splitu bila ovaj prošli vikend. Ja, naravno nisam mogla biti. Zamolila sam ih da mi pošalju prugasto odijelo s brojem, malo smo se šalili.

Moj mali autić parkiran nekoliko metara od vrata, čini mi se da je i njemu dosta stajanja. Hoću li ga i kada voziti, hoće li upaliti…?  

Auto mi je ortopedsko pomagalo čitav život, vozim od dvadesete godine života (kada sam se zaposlila i podigla kredit). Do sada sam „potrošila“ tri „peglice“, pa konačno prvi s automatskim mjenjačem. Zadnje, peto, malo gradsko auto nedavno uzela, da s njime završim svoj vozački život. Kad i ako se ne osjećam dobro, ne sjedam za volan. Nikada nisam skrivila prometnu, nikada nisam kažnjavana ili što slično.

O čemu mi onda pričamo?! Što ja trebam dokazivati, a da bi se uvažilo maju (našu) situaciju i suvislost? Dok ovo govorim (pišem) osjećam se poniženo i jadno, što uopće moram ovako i javno i na sve načine vrištati i moliti da mi se oslobodi vlastiti život.

Više nemam riječi, nestaje mi snage, stoji mi knedla u grlu jer moj um nikako ne može shvatiti što mi se to dešava. Vani život, ljudi priređuju sve vrste slavlja, turisti sa svih strana autima, avionima, brodovima stižu na odmor… sve radi pod „novo normalno“ – samo smo mi ovdje „nenormalni“.

Hvala vam puno na podršci. Kad već mora biti tako, neka ljudi koji razumiju život i teškoće saznaju kako mi je. Jer, danas se događa meni, a sutra tko zna kome. Treba nam se međusobno podržavati u nevolji, kako bi barem zatresli zidove oko nas, što ih podigoše oni koji izabrasmo da nam kroje život.

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave