Stravična nesreća u zagrebačkoj Dubravi u kojoj je život izgubio muškarac koji je podletio pod kotače tramvaja potaknula je jednog zaposlenika ZET-a da na Facebook stranici Jutarnjeg lista otvori dušu i opiše s čime se sve vozači tramvaja svakodnevno susreću i kako zapravo izgleda njihov posao.
Danijel Kulić kaže da radi kao vozač tramvaja samo dvije godine, ali da bi već mogao cijelu knjigu napisati o svojim iskustvima na zagrebačkim ulicama, ali i prometnoj kulturi samih putnika i pješaka.
Za početak Kulić je izrazio sućut obitelji poginulog muškarca na zagrebačkim Poljanicama, ali je dodao da suosjeća i s kolegicom koja je vozila kobni tramvaj.
– Možda vožnja tramvaja izgleda vrlo jednostavna i lagana (pomičeš ručicu naprijed nazad i zatvaraš otvaraš vrata) ali vjerujte da nije ni blizu kako izgleda. Vozni park ZET-a je obnovljen sa 140 novih tramvaja, ali i dalje postoje tramvaji koji su stari preko 60 godina i prometuju ulicama Zagreba, te kao takvi i nisu najsigurniji(često se kvare, imaju slabije kočenje,nisu klimatizirani….) – započeo je svoju priču Kulić koji je nakon toga progovorio o prometnoj kulturi u Zagrebu.
– Mi vozači tramvaja na dnevnoj bazi ‘spasimo’ par ljudskih života, a što najčešće zauzvrat dobijemo? Srednji prst, čitanje s usana raznih psovki ili geste rukama koje nam pokazuju “jesi ti normalan!?!?!”
Svoju tvrdnju Kulić je ilustrirao s tri primjera iz Zagreba nakon kojih mu je, kako piše, ‘srce stalo’.
– Vani kiša pada, gospođa s kolicima i malim djetetom izlazi iz tramvaja koji ide u suprotnom smjeru od mog i odmah iza tramvaja prelazi prugu i dolazi ravno pod moj tramvaj. Povlači kolica, ali zbog šljunka kotači se zaglave i u zadnjoj milisekundi ih je uspjela izvući. Ja i danas ne znam kako je to sve uspjelo proći bez posljedica ali hvala Bogu da je.
Druga izrazito opasna situacija dogodila se na potezu od Britanca prema Črnomercu.
– Gospodin sa psom hoda Ilicom i bez ikakvog znaka da bi htio prijeći cestu skreće na zebru (niti je stao, niti pogledao lijevo, desno..), ja stajem na 10 cm od njega da bi se on počeo derati na mene jesam li ja normalan i vidim li ja da je ovdje pješački prijelaz?! Kako sam morao maksimalno naglo zakočiti, putnici u tramvaju su popadali po podu. Par ih se javilo da ih boli glava, ruka, noge… zbog čega sam morao čekati, hitnu, policiju, službu ZET-a, a gospodin sa psom je samo odšetao dalje.
I na kraju, treća situacija u Jurišićevoj ulici.
– Gospodin se vozi na biciklu (sa slušalicama u ušima) Jurišićevom po pruzi ispred tramvaja koji ja vozim. S obzirom da je imao gradski bicikl i vrlo tanke gume prilikom pokušaja da prijeđe preko pruge u desnu stranu, prednji kotač mu zapinje u tračnicu i pada ravno na prugu ispred mog tramvaja. Sreća je bila što sam procijenio da bi se to moglo dogoditi i što sam držao dovoljan razmak pa sam uspio na vrijeme zaustaviti tramvaj. (Njemu s biciklom nije mjesto na tračnicama).
Zaključak na kraju priče i više je nego jasan.
– Mogao bih pisati do sutra ovakve situacije iako tek radim malo manje od dvije godine. Pa ljudi zašto ne pazite? Nemamo dva života da se igramo. Ako Vi sami ne pazite, kako će netko drugi paziti na Vas?
S obzirom da je Kulić ‘namirisao’ da će ga ljudi u komentarima odmah optužiti da je uhljeb s visokom plaćom, mladi vozač je i njima poslao poruku.
– I za kraj o famoznim plaćama u ZET-u, smanjili su nam ih za 1000 do 2000 kuna. Jeste sretni sad? Živite li mirnije? Budite li se sretniji?prenosi
