Razlike između doživotnoga i dosmrtnoga uzdržavanja

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

Upozorenja nikada dosta kada se radi o starijim osobama i umirovljenicima, a razlog su izrazito niske mirovine. Stoga starije osobe često dolaze u stanje potrebe primanja pomoći za uzdržavanje. Iako se to odnosi prvenstveno na druge starije osobe koje uopće nemaju mirovine, a ni drugih prihoda dovoljnih za uzdržavanje ni članova uže obitelji koji bi bili obvezni davati uzdržavanje. Uzdržavanja se tako mogu ostvarivati kako od lokalne zajednice u obliku socijalne pomoći od strane Centra za socijalnu skrb tako i od drugih davatelja pomoći na lokalnoj ili regionalnoj razini. Naime bit uzdržavanja je u činjenici da se primatelji uzdržavanja zauzvrat obvezuju ugovorima ustupati neku svoju imovinu, najčešće nekretninu ili stan, ali i pokretninu, u vlasništvo davateljima uzdržavanja. Međutim u tim odnosima moguće su zloupotrebe, najčešće na štetu uzdržavanih, a na njih nisu imune niti ustanove socijalne skrbi.

Poznato je da postoje dva osnovna oblika sklapanja ugovora o uzdržavanju ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Bitna razlika među ta dva ugovora leži u činjenici ugovaranja trenutka kada imovina uzdržavane osobe prelazi na davatelja uzdržavanja. Budući da zakonski naziv ugovora „doživotno“ ili „dosmrtno“ uzdržavanje ne otkriva sve pravne posljedice osvrnimo se na objašnjenje zakonske odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) za svaki ugovor posebno.

Za ugovor o doživotnom uzdržavanju Zakon (pročišćeni tekst) u članku 579. propisuje: »(1) Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.« Dakle, vlasništvo imovine (npr. stana) uzdržavanoga može prijeći na uzdržavatelja tek nakon smrti uzdržavanoga. Budući da se takav ugovor može zbog opravdanih razloga i raskinuti, gospodar odnosa na temelju toga ugovora uvijek je uzdržavani. Takav ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od sudca nadležnoga suda ili potvrđen (solemniziran) kod javnoga bilježnika. Može biti sastavljen i u obliku javnobilježničkoga akta kod bilježnika. Ako je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju nekretnina, davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu toga ugovora u zemljišnu knjigu te je tako i on kao uzdržavatelj zaštićen u odnosu na uzdržavanoga od eventualne naknadne prodaje ili drugoga načina otuđenja.

Za razliku od toga, kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju Zakon u članku 586. propisuje: »(1) Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga se strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine.« Težište značenja je na riječima »za života«, što ima za posljedicu da davatelj uzdržavanja već potpisom ugovora i njegovom ovjerom kod bilježnika ima ovlaštenje prenijeti imovinu uzdržavanoga odmah na svoje ime, i to upisom u zemljišne knjige. Dakle, može odmah raspolagati tom nekretninom (prodati je, opteretiti je hipotekom, staviti je pod ovrhu, iseliti uzdržavanoga iz njegova dosadašnjega stana i sl.).

Naime, kod ugovora o doživotnom uzdržavanju to može učiniti tek kada uzdržavani umre, odnosno dok je uzdržavani živ nema prijenosa prava vlasništva na uzdržavatelja. To doslovno znači da kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju davatelj uzdržavanja može odmah prodati kuću čiji je vlasnik postao i iz nje iseliti uzdržavanoga koji mu je tu kuću dao, a da mu nitko ništa ne može. Praktično time uzdržavani nema nikakva prava glede imovine i preko noći može ostati bez uzdržavanja i bez stana ili neke druge vrijedne nekretnine, dakle ostati bez svega što je cijeloga života mukotrpno stjecao. Nažalost, u praksi se najviše zloupotrebljava taj ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.

Nadovezujući se na te moguće štetne posljedice za uzdržavanoga, postavlja se pitanje zašto je uopće država dopustila, odnosno uvela zakonsku mogućnost raspolaganja imovinom preko dosmrtnoga uzdržavanja. Međutim, ugovorom o doživotnom uzdržavanju dovoljno su zaštićeni interesi kako uzdržavanoga tako i uzdržavatelja. Zato se može opravdano sumnjati da je država preko zakonodavca otvorila mogućnost zloporabe dvostruke zakonske mogućnosti ugovaranja uzdržavanja. Možda je tomu pridonijela okolnost da ja Zakonom o porezu na promet nekretnina za ugovor o dosmrtnom uzdržavanju uvedena porezna obveza za davatelja uzdržavanja. Očito je da je državni interes poput plaćenja poreza prevladao nad interesom zaštite uzdržavanoga kao građanina.

Stoga je važno naglasiti da nikada ne treba pristati na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.

Ukoliko netko kao potencijalni davatelj uzdržavanja izbjegava sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju te predlaže ili požuruje sklopiti samo ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, to je svakako sumnjivo i treba izbjegavati s takvom osobom bilo kakav daljnji razgovor o uzdržavanju.

U odnosu na ostale zakonske nasljednike uzdržavanoga, valja naglasiti da oba ugovora i doživotno i dosmrtno uzdržavanje isključuju zakonske nasljednike uzdržavanoga od prava traženja pripadajućega nužnoga dijela nasljedstva (koje je propisano kao pravo prema Zakonu o nasljeđivanju), jer u ostavinsku masu nakon smrti uzdržavanoga ulazi samo imovina koja nije obuhvaćena takvim ugovorima.

Riješenje koje je prema svima najbolja i najjeftinija opcija je imovinu oporučno ostaviti ili zakonskom ili oporučnom nasljedniku uz pridržaj prava doživotnoga uživanja npr. uporabe kuće ili stana uz nasljednikovu obvezu uzdržavanja. Nema posebnih pristojba ni naplate od bilježnika. Ako ima više nasljednika, ostavitelj može pojedine nasljednike isključiti iz nasljedstva i iz prava na nužni dio ako u oporuci navede opravdane razloge za isključenje. To mogu biti nezahvalnost ili činjenica da je pojedini nasljednik već ranije namiren dobivanjem određene imovine, koja bi inače išla u ostavinsku masu.

Za ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju čulo je 70 posto starijih osoba, ali samo ih sedam posto zna u čemu je glavna razlika između ugovora o dosmrtnom i ugovora o doživotnom uzdržavanju. Njih 59 posto, tu razliku ne zna, a ostali koji su izjavili da znaju razliku – ili je ne znaju objasniti ili je tumače pogrešno, stoga oprezno kod sklapanja bilo koje vrste ugovora o uzdržavanju. Ugovor mora biti puno precizniji od “ja tebi topli obrok, ti meni svu svoju imovinu”.

 

Koji je vaš favorit za gradonačelnika Grada Zagreba?
Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?