U najnovijoj strategiji zaštiti  domova dogovoren je poseban tim koji koordinira mjere a posjete su samo uz masku i odjelo. Isto vrijedi i za zaposlenike.

No, kakva god situacija bila starije osobe  jako teško prihvaćaju manjak socijalizacije, odnosno posjete bližnjih a osjećaju i nelagodu kada  su u pitanju odjela koja im stvaraju još veći strah. 

Ovih dana razgovarali smo s jednom njegovateljicom koja  radi u jednom Domu za starije i nemoćne osobe na području Dubrovačke županije (podaci poznati redakciji ) i koja nam je u jednom dahu ispričala srcedrapajuće situacije iz “prvog reda” …

Pogledajte koji su trenutno najbolji i najsigurniji domovi za starije i nemoćne? Ovdje ima i toplica za rehabilitaciju…

“Radim u Domu 17 godina kao njegovateljica. Nešto sam radila u kući, a onda izšla u kućnu njegu i tako već dugo godina. Za vrijeme Corone bilo me svugdje ( iz Doma nosimo i hranu starijima i bolesima u sklopu kućne njege) Zabrana posjeta i zabrana izlaska iz Doma, našim je ljudima vrlo teško palo. Njihov plač i suze za djecom su me posebno dotukle iako su se stalno čuli telefonom, ti naši korisnici nikako nisu razumjeli razlog njihovog nedolaska. A kada su počela zaštitna odijela, uuuu tu je tek nastao šok.

Pamtiti ću do smrti staricu koju su zbog temperature nosili u bolnicu. Kada su je kao astronauti vozili do kombija Hitne, suze su mi išle kao u djeteta. Gledala ih je puna straha iako smo joj govorili da se ne boji, da je to samo odijelo za zaštitu da i oni ne dobiju temperaturu. I danas mi taj prizor priziva suze…

Ja sam svako jutro imala dvije kuće u kojima sam trebala napraviti njegu nad nepokretnim korisnicima. Iako smo dobili svu opremu i naputak da je moramo nositi, išla sam korak po korak.( sve su to ljudi dubokih godina koji žive sami sa supružnicima) Prvo sam ja došla s maskom i objasnila im zašto je moram nositi, sutra sam i njima stavila maske pa su oni u čudu gledali jedno drugo. Tek par dana iza maski pričala sam im o odijelu u kojem ću morati dolaziti, pokazivala sam im fotografije da bi se što manje prepali kada me u tome vide. Tako sam ih, barem mislim poštedila šoka.

Voljeli su dirati to odijelo, masku i mali vizir koji je stajao iznad nje. Djeca im nisu dolazil iz straha, svi smo se tada jako bojali. Bili su 2 mjeseca potpuno predani meni na brigu. Odradili smo to timski. Dala sam sebe maximalno.

Kako bih ujutro pošla na posao, doma bih dolazila tek navečer. Trebalo je obaviti spenzu, lijekove, pelene, negdje se vraćati po više puta. Rijetkost je bilo sresti čovjeka na putu. I danas su ti moji korisnici živi i dobro su s obzirom na njihovo zdrastveno stanje. Odijelo ne nosim, samo masku.Djeca dolaze i sve se vratilo u normalu iako sam ja spremna na tkz. drugi val. Mogao bi se roman napisati o ta dva mjeseca.”