Miroslav Bauer: ‘Ide depresivna zima, a mi ne znamo što će biti sutra’, piše Jutarnji list.
Umirovljeni profesor Miroslav Bauer svaki se dan budi prije 6 sati. Iako mu teče već 87. ljeto života, ovaj magistar novije hrvatske književnosti nije puno promijenio životne navike. Čak ni otkako je prije tri godine prvi put kročio u Dom za starije i nemoćne osobe u Đakovu. Prvi susret s domom nije mu se urezao u lijepo sjećanje. Depresija koju je tad osjećao ponekad je rezala zrak u hodnicima i zajedničkim prostorijama. Navirala su mu sjećanja na tisuće đakovačkih srednjoškolaca koje je poučavao i odgajao, lijepe uspomene koje je pohranio u “backup folder”.
No odluku je donio. Ovo je njegov novi početak. Bio je spreman za nove životne pothvate. Iako je bio okružen ljudima koji se približavaju kraju svojega životnog puta, to ga je, kaže, motiviralo. Premda je živio kao samac i nikad se nije ženio, gospodin Bauer živio je punim plućima. Ako nije proučavao i poučavao hrvatsku književnost i jezik, čitao i pisao, onda je trčao po đakovačkim parkovima, igrao nogomet, kojega se nije odrekao ni u poznim godinama, pa ga se na travnjaku moglo vidjeti i kad mu je bilo 65 godina. Kad to više nije mogao, okrenuo se dugim šetnjama. I uvijek je na život gledao pozitivno, s optimizmom. Nije ga to napustilo ni kad je prije osam godina slomio kuk, a ubrzo nakon toga morao operirati i koljeno. Štoviše, te su ga nedaće samo osnažile.
S takvim stavom, dakle, odlučio je iz doma otjerati oblake depresije. Predložio je, a uprava doma s oduševljenjem je prihvatila, da organizira predavanja. U trećoj je životnoj dobi našao neke nove svoje učenike, kojima je otkrivao tajne hrvatskog jezika, slavonske književnosti, tuđica u našem jeziku, imena naselja u Đakovštini… Predavanja su bila iznimno posjećena i na ljudima se vidjela neka nova energija. Gospodin Miroslav je, pak, sve to vrijeme i dalje aktivno živio, pazeći na svoje i mentalno i fizičko zdravlje. A onda se i u njegov život ušuljala korona. I odjednom je puno toga što ga je svakodnevno veselilo postalo nemoguće. Veliki park nazvan po slavnom đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, koji se nalazi samo 30-ak metara od doma, i u kojem je gospodin Miroslav svaki dan provodio jako puno vremena, odjednom mu je postao kao fatamorgana izgubljenome u pustinji, samo što je u njegovu slučaju to divno mjesto bilo tu, stvarno, ispred njega, ali ipak nedostupno. Mogao je, kaže nam, samo gledati s prozora i sanjariti o tome kako bi sad šetao na svježem zraku, slušao cvrkut ptica, ćutio neki poseban mir, gledao buđenje prirode sa svoje omiljene klupice…
Ali to više nije bilo moguće. Domska soba, hodnici, zajedničke prostorije i malo ograđeno dvorište postali su mu svakodnevica. No nije se predao ni tad. Nastavio je sa svojim uobičajenim ritualima. Pustio bi sunce u sobu, odradio svojih pola sata jutarnje tjelovježbe, doručkovao, pa se dohvatio dnevnih novina, knjiga, šetnje po hodnicima… Poslije ručka bi se odmorio, a onda opet odradio pola sata tjelovježbe, ispunjavao križaljke.
– Nema opuštanja. Treniram i fizički i mentalno. Ne smijem zakržljati ni u jednom segmentu – naglašava profesor. Velika su im pomoć, ističe, bile i ostale socijalne radnice koje ne može dovoljno nahvaliti za sav trud i pažnju koju im posvećuju. Pogotovo onima koji su dodatno upali u depresivna stanja, jer nisu uspjeli prebroditi zaključavanje bez posljedica. Istina, i on ih je osjetio kad su ih otključali. Kaže da je izlazak iz doma donio bolnu spoznaju kako su noge otežale, a mišići atrofirali unatoč tome što je svakodnevno vježbao. No uspio se vrlo brzo vratiti u prijašnje stanje, a sad je došla druga runda zaključavanja. Rituali su mu ostali isti. Ljudi oko njega su, kaže nam, zabrinuti i uznemireni. U medijima prati sve što se događa iako se ponekad zapita koliko mu je to pametno. No voli i želi biti informiran. Zbunjuju ga kontradiktorne odluke i informacije, pogotovo vezane uz cjepivo, brine ga dolazak zime, sezone gripe…
– Nije mi svejedno, nadvija se oblak tjeskobe, sve me više muči neizvjesnost, jer ne znamo što će biti sutra – kaže profesor, kojemu nedostaju svakodnevne male stvari poput kave s prijateljima. I tu dolazimo do apsurda. Korisnici domova su zatvoreni, a njihovi vršnjaci koji žive u svojim kućama i stanovima nesmetanu šetaju ulicama, odlaze u trgovine, na kave… Miroslav im u jednom dijelu zavidi jer imaju neku svoju slobodu, ali s druge strane, u domu se osjeća zaštićenije. Volio bi i on sjesti i popiti kavu na đakovačkom korzu, mahnuti svojim bivšim učenicima, razmijeniti s njima pokoju riječ, ali svjestan je da to u ovom trenutku ne bi bilo dobro. Korona ga je, kaže, naučila da počne cijeniti upravo takve male stvari. Vrijeme krati i uređivanjem domskog Vjesnika, za koji piše reportaže o domskom životu. Nada se da će uskoro, uz sve epidemiološke mjere, moći održati i poneko novo predavanje svojim prijateljicama i prijateljima.
– Ide zima, a ona je najdepresivnije doba godine i zato nam treba takva interakcija – ističe. Ipak, optimizam ga ne napušta.
– Imamo samo jedan život, koji nam je dar i treba ga iskoristiti maksimalno koliko god možemo – zaključuje Bauer.
Piše: Nikola Patković
Milan Mile Katalinić: ‘Preživio sam hongkonšku gripu i more operacija. Imun sam na sva zla’
Jedan od rijetkih domova za starije i nemoćne u Hrvatskoj u kojemu proteklih mjeseci nisu vladale stroge epidemiološke mjere je onaj umaški, Atilio Gamboc. Tamo su posjeti bili dopušteni skoro cijelo vrijeme, osim u slučajevima proboja virusa covida-19 pa sve do prošlog petka. Ušli smo netom prije zatvaranja. U predvorju nas je dočekao uglađeni 91-godišnjak, Milan Mile Katalinić. Odjeven u tamnoplavo odijelo, bijelu košulju i čvrsto stegnutu kravatu s plavim šarama. Pravi gospodin. Manire ga nisu napustile ni u devedesetima.
– Preživio sam hongkonšku gripu i pad s krova. Što vam više treba? – kaže nam energični Katalinić koji spremno kreće u priču o tome koliko je bolesti dosad preživio. Niti jedna ga dosad nije, kaže, koštala života.
– Ma čujte, ja sam teški srčani bolesnik, imam ugrađena tri stenta. Preživio sam hongkonšku gripu kad sam bio u Njemačkoj. Imao sam upalu jetre, nisam imao zraka, pluća su jedva funkcionirala. Teška muka. Bio sam 14 dana na infuziji, nisam ništa jeo. I preživio sam. Tri sam raka slomio, imam lom kičme od vrha do dna – nabraja svoje zdravstvene tegobe u devet punih desetljeća života.
– Dva velika pada sam imao. Još sam daleke 1946. godine pao na kupanju, a prije nekoliko godina ovdje s krova kuće. Lijepo sam se tad pribio – smije se umaški James Bond u mirovini.
– I što je onda za mene taj koronavirus? Ne može meni ništa taj virus jer sam ja jednostavno imun. A imun sam i na druga zla – nastavlja gospodin Mile. Četrdeset godina života proveo je u Kanadi u koju je, kaže, pobjegao iz nekadašnje Jugoslavije.
– Mi smo generacija koja je prošla razne strahote. Kad sam bio dijete, vidio sam svojim očima u Drugom svjetskom ratu kako su ujaka i njegovu kćerkicu ubili i bacili u jamu. Ja sam bio 100 metara dalje. Već tad sam preživio velike stresove. U životu su me tri puta napali i pokušali ubiti, a već kao novorođenče htjeli su me ugušiti zbog čega sam prvih osam godina života imao velikih problema. I kad sve to preživite, onda se ne bojite. Strah je gori od smrti. Tko se boji, on propada. Ako plačeš, pojačavaš bol – objašnjava nam vremešni Katalinić.
Cijeli život njegovao je razne hobije – lov, planinarenje, sport, čitanje, proučavanje horoskopa – a nije se ni u domu zapustio posljednjih nekoliko mjeseci.
– Svako jutro vježbam. Brojim do 100 pokreta. Svaki dan šetam kilometar i pol. Radim krugove oko doma. Također volim pisati pjesme i slikati. U sobi imam svoj mali atelje i tamo slikam u miru. To me opušta. Znate, ja sam vam osobenjak, vuk samotnjak – ponosno ističe. Da nema epidemije, bio bi s obitelji koja živi u Umagu.
– Volim ih više od svega, ali situacije na životnom putu treba prihvaćati onakve kakve jesu. Redovito vidim svoju djecu, čujemo se stalno. Ali ovo je moj dom. Tu nisam došao jer sam bolestan. Došao sam tu jer se to tako radi na Zapadu. To je normalno – priča te dodaje kako se veseli nadolazećim blagdanima.
– Ako ne budem s obitelji, bit ću s prijateljima iz doma – zaključuje Katalinić.
Piše: Barbara Ban
Ivanka Mijić: ‘Nismo smjeli van. Neki nisu mogli to prihvatiti pa su razapeli žicu oko doma’
– Uvijek mi je studeni bio najsretniji unatoč Danu mrtvih, ili Svim Svetima. U studenom moj pokojni suprug i ja započeli smo zajednički život, a 55 godina braka bismo slavili 19. da nije umro prije 13 godina od embolije pluća, a imao je i dijabetes. Ne tugujem, ali se prisjećam svih divnih trenutaka života koji brzo prolazi. Imam svoje slike, to nekad prevrtim. Sve je to bilo lijepo i prošlo je. Život ide dalje – priča mi mirno Ivanka Mijić (74) sa svoga prozora na drugom katu doma za starije na Laščini. Razgovaramo na mobitel da se ne dovikujemo. Posjeta u dom nema zbog epidemije. Kaže mi da se navikla. Kao i na sve što se čovjek navikne u životu.
– Sve je u redu samo da nam ne ograde radijus kretanja žicom kao što je bilo u ožujku. To jednostavno ne bih mogla ponovno podnijeti – govori i prisjeća se kako su zadnju feštu u domu imali za Valentinovo. Nakon toga su došle prve zabrane, rečeno im je da ne smiju van, nitko im nije mogao dolaziti. Neki korisnici doma to nisu mogli prihvatiti, pa su čak preskakali ogradu da dođu do svojih. Zato su im suzili kretanje na dvorište i stavili žicu.
– Razapeta žica je dijelila nas od svega što je vani. Sloboda je bila potpuno ograničena. To je nešto što vas guši – kaže Ivanka. Sad može izaći gdje želi, samo mora opisati rutu kretanja i koga je susrela. Specijalistima na preglede odlaze normalno. Ona je prije korone išla svuda, kćerima na ručak, na pjesničke večeri, na more, a bila je i s bratom u posjetu obitelji u Bosni. Sad se, kao i većina svojih susjeda, drži doma. Zadnji put je bila u centru grada s prijateljicom prije više od tri tjedna.
– Ja se korone baš i ne bojim, ali čuvam se. Moja kći je oboljela i znam da nije bezazleno. Kad bih bila uzrok da je nekome loše, to bi me ubilo – objašnjava. Kći gospođe Ivanke HTV-ova je novinarka Mirna Zidarić, koja je covid-19 imala ljetos za vrijeme teniskog turnira u Zadru. Nije joj teško hodati izvan sobe po domu s maskom. Kad vidi sestre i drugo osoblje, koji su pod maskom 12 sati, kaže, onda ona to kratko vrijeme može izdržati… Izvještaji o broju oboljelih jako je umaraju, pa to ne prati.
– Ako mora biti, bit će – kaže pomirljivo. Ima dvije kćeri, dva “najbolja zeta” i četiri muška unuka. Ne viđa se s njima fizički, ali se čuju videopozivom. Kćeri joj donose sve što treba na portu, dođu joj ispod prozora pa razgovaraju mobitelom, gledaju se… Ona se koristi Whatsappom, Viberom, Facebookom, puno piše. Ima jako puno online prijatelja, od toga je polovina njezina familija iz cijeloga svijeta. Život bez internetske veze potpuno joj je nezamisliv.
Gospođa Ivanka, koja je cijeli život provela u Zagrebu, a radni vijek je provela kao tajnica, u domu je dvije i pol godine. Došla je ravno iz bolnice. Ima dva umjetna kuka i poremećaj u cirkulaciji. Gubila je svijest i često padala. Jednom ju je policija usred noći dizala kad je pala i zaglavila se između školjke i zida.
– Liječnici su zaključili da ne mogu živjeti sama. Tad sam osjećala kao da su me moji ostavili, a nisu – iskrena je. Ne želi biti na teret djeci. Oni moraju imati svoj život.
– Ima jedna grupa ljudi u domu raspoložena za zabavu. Skoro svaku večer posjedimo skupa u dnevnom boravku. Svatko donese nešto za počastiti se, kolače, kokice, nešto za popiti. Svaki drugi dan nađemo razlog za feštu. Nekad se toliko smijemo da me sve boli. Do 9, pol 10 smo svatko u svojoj sobi – priča mi smijući se. Svatko drži razmak od metar i pol i ima masku. Odlasci “na drugi svijet” u domu su prilično normalna stvar. Šali se da kad stanar doma ode liftom u podrum to je posljednji pozdrav.
– Mi smo tu, na neki način, zbog toga, u čekaonici. Nema panike i strahova, nitko se ne boji – zaključuje divna Ivanka Mijić.
Piše: Lada Novak Starčević
Stjepan Graš: ‘Više ni na sekundu, barem u liftu, ne mogu vidjeti svoju voljenu Nadu’
Stjepana Graša, stanara varaždinskog Doma za starije, u lockdownu muče tri stvari. Ugostitelj cijeloga života, naviknut je na ljude, sad ih gotovo i ne viđa. Strastveni je ljubitelj kolača, “onih najslađih, poput šampita i baklava”, a kći mu ih ne može donijeti. I treće je zapravo najvažnije. Poput treće sreće, osim što je to za njega sad tuga. Više ni na sekundu, barem u liftu, ne može vidjeti suprugu. Neobična je ljubavna priča Grašovih, ali zapravo, koja ljubavna priča to nije? Dugih je 57 godina za njima. Ženili su se dvaput, jednom rastali, danas su u braku, ali ne razgovaraju. U istom su domu, balkon ispod/iznad balkona, on na trećem, ona na drugom katu. Ali gospođa Nada, bivša učiteljica, ponosna je žena. Stjepanu pomaže, nadoplaćuje mu smještaj, za koji on od svoje mirovine nema dovoljno, ostavlja mu 200 kuna na recepciji. Ali kad je pogleda u liftu, dok u isto vrijeme idu na objed, okrenut će leđa. Stjepan će reći da je jako lijepa i u osamdesetoj.
– Kriv sam, znam. Ne mogu ispraviti prošlost, ali volio bih da smo sad zajedno, a ne kao dva stranca. Moja je Nada ponosna žena i ne prašta. Pokušao sam joj reći da smo prestari da se svadimo. Meni je 87, njoj 80, ali Nada je neumoljiva. I ja to poštujem – s nostalgijom govori o otuđenoj supruzi. Zadovolji se tek pogledom u Nadina leđa u liftu i pogledom na nju s druge strane blagovaonice. Stjepan Graš u Domu je od 6. travnja 2010. godine. Nikad mu nije bilo turobno kao danas. Korisnici varaždinskog Doma za starije od prošlog su četvrtka, 29. listopada, u samoizolaciji. Bračni par sustanara pozitivan je na koronavirus, pa su u Domu, da ne bude većeg zla, sve stanare stavili u samoizolaciju. Već im je zatvaranje u proljeće, pa sad iznova, dovoljno strašno, a samoizolacija ih je dotukla. Jednokrevetne sobe, inače najcjenjenije, danas su poput samice.
– Teško mi je biti sam. Fali mi kći Orhideja, koja me posjećivala. Prijatelji su redovito dolazili pa smo odlazili u šetnje. I na kavu. Puno smo razgovarali. Fali mi to – tužan je Stjepan. Uz ugostitelje, stare goste i pajdaše, rado su dolazili i bivši protivnici iz boksačkog ringa. Stjepan Graš bio je ’51. i ’52. godine prošlog stoljeća državni prvak Jugoslavije u bantam kategoriji.
– Zapravo sam bio pero laka, ali u toj mi je kategoriji među protivnicima bio i prvak Europe. Pa sam smršavio koju kilu i nije mi bilo ravnoga – priznaje. Imao je 296 registriranih mečeva. Zbog boksa je završio i u zatvoru.
– Borili smo se u Austriji, a na povratku su nas na graničnom prijelazu uhitili pod sumnjom da smo ‘špijuni’ – smije se danas. Dok mi sjedimo u lokalu u blizini Doma, njegov balkon ne vidimo jer je “iza ugla”, donose mu ručak. Pa ga uhvati tuga. Sjeti se Nade. To je vrijeme kad bi bio “s njom”. I mrmlja.
– Što ću, zaslužio sam. Ne može mi oprostiti – mi ne pitamo, ali Stjepan daje naslutiti da je bio sklon švrljanju. S balkona baca vrećicu sa svojim knjigama s posvetom. Ako je i vidjela, Nada nije izašla vidjeti o čemu je riječ. Vremešni Casanova, kako su ga znali nazivati, oduvijek je bio i veliki romantik. Bivši boksač, kratko i član putujućeg cirkusa, šef sale nekoć elitnog hotela, objavio je dvije knjige poezije. Ljubavnih pjesama.
– Pisanje mi je najbolji prijatelj. Za proljetnog zatvaranja i ove samoizolacije, napisao sam pjesama za još dvije knjige. Noću spavam malo. Naviknuo sam tako u ugostiteljskom poslu. Sad su, u ovoj samoći, noći strašno duge. Već znaju da prespavam doručak pa me i ne bude – smije se. Drago mu je da barem nešto od njega uzme. Puno, previše vremena u samoći, posluži i za pregledavanje starih fotografija. Mnoštvo ih je. Roditelja nema ni na jednoj.
– Roditelji su me ostavili su kod tetke u Međimurju i više ih nisam vidio. Majku sam upoznao kao odrastao čovjeka. Sinoć je, kaže, pitao glavnu sestru Ivanu, ima li on “krokodile”.
– Prošli su nam tjedan uzeli bris. Ja vam taj virus zovem krokodili. S onim “pipkastim izbočinama” sliče mi krokodilskoj koži. Kad mi je rekla da sam negativan, ponadao sam se. Da mogu iz sobe. Ali uzalud. Samoizolacija i gotovo – razočaran je. Pogled s balkona danas mu je pogled u svijet. Ostalo mu je još četiri dana samoizolacije. Drago mu je što će barem vidjeti Nadina leđa u liftu.
Piše: Višnja Gotal
Natalija Milka Pikot: ‘Koža mi je naborana, al’ broj je tu. 81662. Ako sam preživjela Auschwitz, valjda ću i tu koronu’
– Znate, kad god mi bude teško u životu, pogledam svoju ruku. Evo, pogledajte, tu, ovu lijevu. Vidite što piše. 81662. Moj logoraški broj. Koža mi se naborala, tetovaža je izblijedila, ali moja sjećanja nisu. Preživjela sam nacističku tvornicu smrti pa valjda ću i tu nesretnu koronu – kaže nam baka Milka s nevjerojatnom snagom i blagošću. Umažanka Natalija Milka Pikot u srijedu je navršila 95 godina. Proslavila ga je u Domu za starije i nemoćne osobe Atilio Gamboc u Umagu, gdje živi posljednje dvije i pol godine. Već 76 godina u sebi nosi ova strašna sjećanja. Preživjeti jedan nacistički koncentracijski logor, kamoli logor smrti poput Auschwitza, uspjelo je samo rijetkim tragičnim sretnicima u Holokaustu.
– U logoru smo bile moja sestra, ja i naša maćeha. Sve tri smo se vratile doma. Taj dan kad su me odveli, iz sela su uzeli četiri žene i jednog muškarca. Njega su odmah objesili u Pazinu. Mi smo, eto, preživjele. A kako? Ne znam ni sama. Nisam razmišljala o tome hoću li doći doma ili ne. To mi je pomoglo da preživim ta ružna vremena. Živjela sam dan po dan. Bila sam gola, bosa, bez gaća. Ali što ćete. Tako je to bilo. Kako je bilo meni, tako i tisućama drugih ljudi. Zadnji dani u logoru bili su mi najgori. Sjećam se da smo mjesec i pol dana živjeli u stočnim vagonima. Jedne večeri vlakom su doveli 700 muškaraca. Tako sam čula. S jednim sam čovjekom uspjela razgovarati. Pitao me otkuda sam. Iz Istre, rekla sam. Odgovorio mi je da je i on iz Tinjana, i da je tu s ocem. Bilo mi je drago susresti nekog svog. Sljedeći dan krenula sam po krumpir da ga spremim za ručak. Osjetila sam da se nešto sprema. Nekoliko trenutaka kasnije čula sam rafale. Okrenula sam se i imala što vidjeti. Sve su ih poubijali. Sve. Svih 700. Strašan prizor. Još se sjećam prizora žena koje su bježale. Sjećam se da sam se mislila da jadne nemaju kamo. I njih su ulovili i pred nama strijeljali. Ma strašno. Ni dan danas ne znam kako sam otamo izvukla živu glavu. Nisu me maltretirali, no proglasili su me mrtvom. Jesu, jesu. Kad sam rano ujutro, 21. srpnja 1945. došla kući, moja baka nije vjerovala svojim očima. Bila je jedina u selu. I mislila je da će ostati tako – kaže nam baka Milka kojoj se i danas čini da je ta epizoda iz njezina života samo ružan san.
