Biserka Podhraški pjesnikinja je posljednjih 15-ak godina. Ova umjetnost ispunila je njezine umirovljeničke dane. Njezine pjesme redovito objavljujemo na našem portalu, a sada smo odlučili porazgovarati s njom o tome kako provodi svoje slobodno vrijeme, koliko je pisanje pjesama čini sretnijom i kako, otkad piše, izgleda njezin umirovljenički život.

Treća dob: Kakav je vaš odnos prema slobodnom vremenu kojega u mirovini imate mnogo?

Podhraški: Da, kao umirovljenica imam mnogo slobodnog vremena. Dani mi uglavnom prolaze mirno. Uz kućanske poslove, u zadnje vrijeme svaki se dan bavim pisanjem pjesama, ali i još neotkrivenim načinom pisanja. Naime, od ljeta sam počela pisati smislene rečenice, kojima svaka riječ počinje slovom ‘S’. Tek naknadno sam saznala da bi logopedima i defektolozima te moje rečenice mogle poslužiti u terapijske svrhe, za djecu koja imaju sigmatizam, odnosno problem s izgovorom slova ‘S’. Veseli me da bi nekome te moje rečenice mogle pomoći za poboljšanje psihičkog zdravstvenog stanja. Nedavno sam, po istom principu, počela pisati i kratke sastavke. I u njima, dakle, svaka riječ počinje tim slovom. Saznala sam iz pouzdanih izvora da se takvo nešto, vezano uz književnost, još nigdje u Hrvatskoj, ali ni u svijetu nije pojavilo. Dobila sam usmenu reakciju da su ti moji sastavci za «Guinessovu knjigu rekorda». Sada sam u fazi traženja nekoga tko bi priznao moj rad i proslijedio ga u javnost. Možda se nakon ovog intervjua zainteresira neka stručna i dobra osoba ili institucija, pa da i Hrvatska ima nekoga za «Guinessovu knjigu rekorda», ovaj put iz područja književnosti. Živi bili, pa vidjeli!

Treća dob: Koje su vaše neispunjene želje?

Podhraški: U prošlosti sam puno putovala po Europi, uglavnom vlakom. Još su mi ostale neispunjene dvije želje: putovati avionom i otići na slapove Niagare.

Treća dob: Mnogima je hobi pomogao u otklanjanju raznih psiholoških smetnji. Mnogi su ponovno počeli zdravo živjeti. Je li vama hobi pomogao u otklanjanju eventulane „staračke usamljenosti“ ili nekog vida bolesti, depresije ili stresa?

Podhraški: Ja sam tip osobe koja ne pada lako u depresiju, iako mi kroz život nisu cvale ruže. Imala sam i tragediju, ali budući da sam veliki realist, a takve su mi i pjesme, sve u životu prihvaćam realno i bez pretjeranih emocija. I kao starija osoba nikad se nisam osjećala usamljeno.

Treća dob: Družite li se više?

Podhraški: Da, družim se s meni dragim ljudima. Nisu to isključivo umirovljenici. Svakog petka navečer odlazim u Klub umjetnika «Vjekoslav Majer», gdje se okupljaju osobe svih generacija. Tu nikad nije dosadno. Čitaju se pjesme, eseji, aforizmi i ostali literarni radovi, sluša se živa glazba, pjeva se, a ponekad se i zapleše. Ima puno pozitivne energije i puno smijeha. Voditeljica Kluba, koja ima najljepši osmijeh, najviše je pridonijela tomu da Klub posjećuju sve vrste umjetnika. Svojevremeno smo ugostili čak i slikare poznate javnosti, bilo je nekih i iz inozemstva. Svi su izlagali svoja umjetnička djela, a bile su organizirane i izložbe. Tko se ne bi družio s tako zanimljivim ljudima? Svakog petka među umjetnicima nađe se i dio publike, koja zdušno plješće svakom umjetniku i većina publike nastavi dolaziti.

Treća dob: Kako na vašu umjetnost gledaju vaši prijatelji? Jesu li vas pjesme, osim poznatom umjetnicom, učinile zanimljivijom osobom?

Podhraški: Moji prijatelji različito gledaju na moj talent. Neki su totalno nezainteresirani, ali nisu mi zbog toga manje prijatelji. Veliku podršku imam od supruga. Ponekad mi pomogne nekim sugestijama za neki stih ili rimu. A ja se uopće ne smatram poznatom umjetnicom, jer šira javnost ne zna za moje pjesme. Željela bih izdati knjigu ili zbirku pjesama, ali je oko toga puno posla, meni nepoznatog. Nadam se da ću kroz dogledno vrijeme ipak uspjeti izdati toliko željenu knjigu poezije. Radim na tome.

Treća dob: Što vas je potaknulo da u godinama starosti počnete ostvarivati svoje snove?

Podhraški: Ništa osobito. U mlađim danima nije mi nikada palo na pamet da bih pisala pjesme. Nevjerojatno je da sam ih počela pisati tek s 50 godina života. Ja vam za to kažem da je Božji dar. Tada sam još bila u radnom odnosu, a inspiraciju sam crpila iz radnog okruženja. Jedini talent koji potječe još iz djetinjstva je slaganje rime. Napamet, usmeno. To je potaknulo moj um da te rime prenesem na papir, u obliku pjesme. Dakle, pisanje pjesama nikada nisu ni bili moji snovi.

Treća dob: Zašto smatrate da vam je potreban hobi? Možete li ostalima vršnjacima dati poneki savjet?

Podhraški: Uopće ne smatram da mi je potreban taj hobi. Slučajno mi je pisanje pjesama postalo hobi. Ali sada me to ispunjava. Sretna sam kad napišem pjesmu. Da sam radila u nekom drugom okruženju, možda bi nešto drugo u mojoj glavi isplivalo na površinu. Kod mene je to sve nepredvidivo. Jednostavno se dogodi. A što se tiče davanja savjeta vršnjacima, nisam tip osobe koja dijeli savjete, jedino ako me tko pita za savjet.

Treća dob: Je li vam se, u bavljenju umjetnošću, dogodila ikakva negativna situacija?

Podhraški: Iako imam već punih 15 godina staža u pisanju pjesama, nikada još, koliko se sjećam, nisam doživjela neku negativnu ili neugodnu situaciju. Ako i jesam, nisam upamtila, jer se ne obazirem ni na kakva podmetanja ili provokacije.

Treća dob: Koji vam je događaj u tih posljednjih 15 godina bio najuzbudljiviji?

Podhraški: Ne znam smatra li se u ovom konceptu uzbudljivim događajima udaja kćeri i rođenje unučadi. Ako da, to su dva najuzbudljivija događaja koja su mi se dogodila od početka pisanja pjesmama.

Treća dob: Možete li nam reći još nekoliko riječi za kraj razgovora?

Podhraški: Zahvaljujem urednici portala Treća dob na pruženoj prilici za intervju. To me je stvarno iznenadilo i obradovalo, budući nikada do sada nisam dobila javnu pohvalu za moje pjesme. Stoga mi nikada nije ni palo napamet da bi meni netko ponudio intervju.

Pjesma: SVE  SAM  SAMO SANJALA

Svi smo se sastali sa starim Stankom. Stari Stanko spuštao se stepenicama, spotaknuvši se sudario se sa slatkom Sanjicom. Slatka Sanjica samo se smijuckala. Sanjičin smijeh spetljao se sa sivkastim stijenama. Stijenama su skakutali smeđi stvorovi, stvarajući strašne sjene. Sjene su sablasno stvarale sveopću sablazan smeđim stvorovima. Smeđi stvorovi spuštali su se sa sivih stijena strmim stazama. Sive stijene sa strmim stazama stršile su, spajale se sa suncem. Sunce se svima smiješilo, sjalo sjajnim sjajem. Sjajni sjaj smilovao se snu. Sanjalica se stresla, shvativši – sve sam samo sanjala.