Starost
Djetetovo lice zastalo je između dvije pahulje snijega
Jučer je izblijedilo pred tim licem prošlosti
Ono sja jače od Sunca sadašnjosti
I njegove oči promatraju tvoje iz ogledala mračne sobe
Lice djeteta zamrznuto između dvije pahulje snijega
Hoće li i to dijete umrijeti tvojom smrću?
Sijeda kosa napunjena životom skriva tvoje preobraženje
I fotografija izgubljenog vremena ne može pronaći svoje sjećanje na samoga sebe
Dvije pahulje snijega vječno lebde oko tog zagonetnog dječjeg osmijeha
U tom smiješku bitak tvog nježnog bića te tješi:
„Život utkan u postanak neće nikad više nestati
U vječnosti trenutka on će vječno stati!“
Napisao: Marko Paradžik
