Odjednom poletjeh. Obuze me neopisiva sreća. Nemam krila, a letim. Dolje, ispod mene, sve se smanjuje. Ljudi postepeno postaju šarene točkice u pokretu u svim smjerovima. Jedino su stabilne veće točke, što su pretpostavljam kuće i zgrade. Samo da mi je još vidjeti što se zbiva u unutrašnjosti, iza zidova tih nepomičnih točaka, raznolikih boja i veličina, a vozila vidim kao dulje pokretne točke. Pogledam iznad sebe i vidim čisto plavo nebo, sa pokojim jatom ptica, inače samo beskrajno prostranstvo, sa osjećajem bezgranične slobode kretanja. Najednom, nešto ogromno, crno stvori se ispod mene i razaznam, to je šuma, a malo dalje, više u nizini vjerojatno zelena livada sa pokretnim točkicama raznovrsnijih oblika od ljudi, valjda neko stado ili krdo životinja kreće se zelenim prostranstvom. Nešto neopisivo, fascinantno, što ne možeš ni zamisliti. Sve to je pred mojim očima proletjelo, najvjerojatnije kroz par sekundi. Trgnem se, otvorim oči i moj razočarani pogled obuhvati bezlični strop. Na sekundu se rastužim, ne vjerujući da ljepota sreće u snu traje toliko kratko.
Mislim da će taj prekrasan san ostati još dugo vremena u mojoj memoriji. Taj san oraspoložio mi je nadolazeći dan.
Biserka Podhraški
