Bol boli, boli kad ti se ruši nešto
što si gradio godinama,
kad polako na suncu poblijedi
svjetlost za koju si mislila
da će zauvijek biti jaka.
I dok puca ljudskost u kojoj si,
ušuškana, vjerovala da ćeš
zauvijek biti sigurna,
ti ne bi izlazila iz ugodne topline
jer se, po ko zna koji put,
bojiš nepoznatog,
ma koliko ti veliki bio cijeli svijet
i djelovalo ti obećavajuće.
Tada, međutim,
u tom trenutku prave nelagode,
stiže te nova spoznaja o tome
da ništa na ovom svetu nije tvoje,
ništa vječno, ništa neuništivo.
I što ti više rasteš,
postaje ti sve jasnije da oni
koji te najviše vole moraju
kad treba da te puste,
da te rode i dopuste,
da te „bace „ od sebe,
kao rođena ti majka koja te
u život daje istiskujući te iz sebe.
Lucija Waller
