Za cijelo područje Republike Hrvatske zaposleno je samo devet viših inspektora socijalne skrbi koji nadzor obavljaju prema godišnjem planu koji predviđa po jedan posjet u pet do šest godina za svaki dom koji skrbi zastarije i nemoćne te dvije do tri godine za svaki dom koji skrbi o djeci.
Nakon tragedije u Andraševcu u kojoj su živote izgubili šestoro štićenika doma, medijska pozornost ne prestaje biti na području socijalne inspekcije te njezine efektivnosti. Načelnica sektora za nadzor pri tom ministarstvu iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Suzana Diklić, objasnila je kako funkcionira rad hrvatskih inspektora za socijalnu skrb.
Poslove inspektora socijalne skrbi može obavljati osoba koja ima završen studij socijalnog rada, socijalne politike, prava, psihologije, socijalne pedagogije ili edukacijske rehabilitacije. Uz to, moraju imati položen državni stručni ispit i najmanje četiri godine radnog iskustva na odgovarajućim poslovima u djelatnosti socijalne skrbi. Najčešće su to pozicije u Centrima za socijalnu skrb ili pak u samim ustanovama koje pružaju usluge iz socijalne skrbi (domovi za starije i nemoćne itd.).
Viši inspektor mora imati šest godina radnog iskustva na odgovarajućim poslovima u djelatnosti socijalne skrbi, te se mora dodatno educirati iz tog područja na raznim seminarima i slično.
U njihovom obujmu posla nalaze se i objekti koji skrbe za djecu, invalide, beskućnike i druge korisnike sustava socijalne skrbi, no najveći dio posla, čak sedamdeset posto, odnosi se na domove za skrb o starijim i nemoćnim osobama.
Posao inspekcije obavljaju prema godišnjem planu koji se tiče svih evidentiranih ustavnova, te prema dojavama o nepravilnostima ili ilegalnostima u radu ustanova za skrb.
Problematika najviše ležei u nedostatku inspektora, iz razloga što samo devet inspektora vrši nadzor nad cijelim teritorijem Hrvatske, dok su istovremeno smješteni u Ministarstvu u Zagrebu. Pa tako svaki izlazak na teren, u bilo koje krajeve Hrvatske počinje u glavnome gradu, što je naravno ogromni trošak u vidu vremena koje se troši kako bi se vršio nadzor nad udaljenim mjestima u Hrvatskoj. Za neke institucije i ustanove koje su većeg kapaciteta, primjerice tristo do šesto štićenika, potrebno je oko četiri inspektora u četiri dana inspekcije.
“Mi imamo ustanove za stare od čak 600 korisnika, to zahtjeva nadzor od četiri dana i četiri inspektora. Obično se radi o više lokacija. Nadzire se sve što se tiče zakonitosti rada i stručnog rada. Zakonitost rada odnosi se na opće akte, upravno vijeće, ispunjavanje uvjeta za ravnatelja, uspoređujemo rade li sukladno pravilnicima i podzakonskim aktima.
Ako utvrdimo neke nepravilnosti iz drugih područja za koje nismo nadležni, onda o tome obavještavamo sanitarnu inspekciju, zdravstvenu inspekciju, inspekciju Ministarstva financija, komore”, kazala je Suzana Diklić.
Zatim slijedi administracija, koja je u ovome poslu izuzetno važna. Nakon obavljanja nadzora, slijedi donošenje rješenja koje je, u slučaju nepravilnog rada ustanove, koje u potpunosti mora biti u skladu s većim brojem zakona pri čemu je najmanja greška dovoljna da sud zbog toga poništi rješenje.
“Rješenjem se domu naređuju mjere i rokovi za ispunjavanje tih mjera. Inspektori moraju poznavati dosta zakona, nije to samo dva zakona, oduzima vam to vremena. Uvijek su neke nepredviđene situacije gdje pronalazimo razne oblike nepravilnosti. Kada utvrdimo da je počinjen prekršaj, podnosi se optužni prijedlog, obavještavaju se druge službe ako je nešto u njihovoj domeni itd. Moramo i kao svjedoci ići na sudove kada se netko žali na našu inspekciju. U prosjeku, više od polovice radnih dana u godini provodimo na terenu”, kaže Diklić.
Iduća problematika koja se pojavljuje u vršenju inspekcije socijalnih ustanova su kazne, točnije njihovi ponekad premali iznosi. Kazne na temelju rješenja donose sudovi te, iako su ne kazne propisane od 10 tisuća do 50 tisuća kuna, prekršajni sudovi uzmu u obzir olakotne okolnosti te ih dodatno smanje na 2 – 3 tisuće kuna što je često izuzetno mala cijena koju vlasnici ustanova moraju platiti za nepravilnosti ili ilegalnosti u svom radu.
Na pitanje „Što bi bilo da su dan prije tragedije u Andraševcu posjetili dom?“ odgovor jekako se tragedija vrlo vjerojatno ne bi uspjela spriječiti.
“Da smo mi dan prije tragedije bili na toj adresi, i da nam tamo nitko izričito nije rekao da taj obiteljski dom funkcionira na dvije adrese, ništa mi ne bi mogli učiniti. Jedino da u razgovoru s radnicima saznamo da jednu smjenu rade na ovoj adresi, a drugu na toj neprijavljenoj. A u takvim slučajevima predstavnica obiteljskog doma uputi svoje radnike što trebaju reći kad dođe inspekcija.
Mi smo tamo bili 2012. i 2013. godine, a nikada nismo dobili prijavu o nepravilnostima u međuvremenu”, kazala je Diklić.
Premijer Andrej Plenković odmah je nakon tragedije najavio strože inspekcije, a ministrica Vesna Bedeković najavila je novi Zakon o socijalnoj skrbi.
“Vjerojatno se hoće nešto promijeniti i oko inspekcijskog nadzora. Možda će ići u smjeru da se nadzor spusti na lokalnu razinu”, kazala je Suzana Diklić.
Inspekcija socijalne skrbi postoji tek 15 godina i nikada nisu drugačije radili. U javnosti se pojavljuju razni prijedlozi kako bi se ona mogla bolje urediti, na primjer da svaka županija ima svoju inspekciju koja nadzire samo tu županiju.
“Tu se treba odraditi jedan dogovor sa županijama, u smislu da i oni financijski sudjeluju u inspekcijama. Hipotetski, inspektori bi mogli biti zaposlenici Ministarstva, a županije bi nam dale prostor, službeni automobil, opremu i te stvari.
Ni prijedlog o civilnoj inspekciji nije loš, ali to bi trebalo ići u smjeru da to budu nekakva povjerenstva koja osnuje županija. Oni bi mogli obilaziti pružatelje socijalnih usluga, pa bi eventualne nepravilnosti mogli prijavljivati nama. Ne bi oni sami mogli obavljati inspekcijski nadzor, ali bi imali kvalitetnije dojave”, kazala je Diklić.
