Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske, pojasnila je za portal Treću dob kako se stanje u Hrvatskoj još uvijek ne pomiče sa statusa quo kada su u pitanju starije osobe i njihovo društveno uključivanje za koje se zna da bi se uz tradicionalne oblike i mjere institucionalne i vaninstitucionalne skrbi, puno moglo napraviti i kroz projekte i socijalne usluge civilnog društva, lokalne samouprave itd. Problem je to nedovoljne društvene osviještenosti o potrebama starijih, o njihovom doprinosu društvu, nedovoljnog senzibiliziranja javnosti o potrebi društvene solidarnosti s onima koji su slabiji. Sindikat umirovljenika Hrvatske također priprema prijedloge i inicijative za defamilizaciju socijalne skrbi i odgovornosti. Država mora ostati u prvoj liniji borbe protiv rizika siromaštva, starosti i bolesti, ističe Petrović.
Kakav je trenutni status umirovljenika u Hrvatskoj?
Petrović: Položaj umirovljenika u Hrvatskoj prepoznat je od Europe, ali ne i od hrvatskih političara. Najbolje o tome govori činjenica da je svaki treći stanovnik stariji od 65 godina siromašan, ali čak svaka druga žena iste dobne skupine. Na listi Global AgeWatcha Hrvatska se po položaju starijih osoba nalazi na 61 mjestu, što je vrlo nisko, jer su iza nje samo Grčka i Litva.
Na još nižem 67. mjestu stariji su po dohodovnoj sigurnosti, tj. po visini mirovine i prihoda (Grčka je na visokom 22. mjestu!), a po društvenoj skrbi na sramotnom smo 72. mjestu. Hrvatska ne brine o svojim starima, jer nema poznate društvene strategije o starenju ili o prevenciji siromaštva, nema socijalne mirovine, a praktički nema usklađivanja mirovina.
Prosječna mirovina u Hrvatskoj iznosi 2 238 kuna, a 55 posto umirovljenika ima mirovinu nižu od toga. Linija siromaštva prema Eurostatu iznosi 60 posto medijana plaće, što bi u Hrvatskoj iznosilo nešto više od 2 500 kuna, odnosno 39 posto prosječne plaće. Sramotno niski udjel, najniži od svih zemalja u okruženju!
No, iza prosjeka se kriju žive sudbine, brojna napuštena sela, tmurna predgrađa, osamljeni starci bez pomoći, izolirana područja bez javnog prijevoza. Siromaštvo hrvatskih starica i staraca nije samo ono u redovima javnih kuhinja ili u kopanju za ostacima hrane po kontejnerima, već živi tu iza ugla, u našem domu.
Je li briga o starijim roditeljima u Hrvatskoj postala sve češća obveza djece? Što vi smatrate da li je to nužnost, obveza, empatija, humanost …
Petrović: Kakvo je vrijeme, stari su oni koji doživotno moraju pomagati i djecu i unuke, osobito s obzirom na visoku stopu nezaposlenosti u Hrvatskoj, ali i sve prošireniju privatizaciju javnih servisa. Međugeneracijska solidarnost i dijeljenje odgovornosti unutar obitelji su doživjeli, usporedo s raspadom obitelji, svojevrsnu defamilizaciju; a ekonomska kriza dovela je do svojevrsnog seljenja odgovornosti države za tako defamiliziranu politiku skrbi o djeci, starima, bolesnima, invalidima – na konkretne pojedince u obiteljskim međugeneracijskim odnosima.
Hrvatska, od Ustava, preko Obiteljskog zakona, do drugih propisa, obvezuje djecu starijih osoba da moraju skrbiti o ekonomski depriviranim starijim precima (roditelji, djedovi i bake), što u poljuljanoj ekonomiji njih dovodi do rizika siromaštva. Sin ili kćer moraju izabrati hoće li ispisati dijete iz sportske ili kulturne aktivnosti ili učenja jezika, jer moraju plaćati smještaj u domu za svoju majku ili oca.
S druge strane, sve češće se ovršuju mirovine baka i djedova zbog toga što njihova djeca ne plaćaju alimentaciju za svoje potomke. Takva politika je neprimjerena, te Sindikat umirovljenika Hrvatske priprema prijedloge i inicijative za defamilizaciju socijalne skrbi i odgovornosti. Država mora ostati u prvoj liniji borbe protiv rizika siromaštva, starosti i bolesti.
No, nije problem samo u pretjeranoj pravnoj familizaciji rizika starosti ili siromaštva, već je tu i problem individualizacije rizika starosti kroz obvezni drugi mirovinski stup (koji je potrebno učiniti dobrovoljnim, a oduzetih i kapitaliziranih 5 posto oduzetih iz javnog novca vratiti u prvi mirovinski stup). Europska unija i dalje zagovara snažne javne mirovinske sustave, a dodatno i diverzifikaciju mirovinske štednje.
Starije osobe su isključene iz društva iz mnogih razloga. Što smatrate da bi trebalo poduzeti po tom pitanju?
Petrović: Isključenost starijih osoba je drugo lice siromaštva i društvene nebrige. No socijalna isključenost nije samo problem osamljenosti ili marginalizacije, već i problem neupućenosti i nemogućnosti realizacije svojih ljudskih prava. Najvažnije je naglasiti kako socijalna isključenost nije izbor, već predstavlja pokazatelj nejednake raspodjele materijalnog i socijalnog blagostanja, te i ograničen pristup mogućnostima. Sve to, opet, govori o vrlo niskoj razini društveno poticane solidarnosti.
Međutim, suprotno uobičajenim stajalištima onih na vlasti, socijalna isključenost nije samo pod utjecajem razine gospodarske razvijenosti. Socijalna isključenost zapravo za posljedicu ima nesudjelovanje u društvu te nemogućnost utjecaja na promjenu svog statusa.
U Hrvatskoj nisu samo stariji socijalno isključeni, jer se s povećanim rizikom socijalne isključenosti suočavaju i osobe s posebnim potrebama (invaliditetom), beskućnici, žene, žrtve obiteljskog nasilja, Romi, bivši zatvorenici, liječeni ovisnici, izbjeglice i prognanici te dio stanovnika u područjima od posebne državne skrbi, a u novije vrijeme i dio braniteljske populacije.
Hrvatskoj nedostaje osviještenost o socijalnoj isključenosti i hitna izrada strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, razrađena po glavnim skupinama. Kad je riječ o starijim osobama, uz tradicionalne oblike i mjere institucionalne i vaninstitucionalne skrbi, puno je moguće napraviti i kroz projekte i socijalne usluge civilnog društva, lokalne samouprave itd.
Postoji nekakva strategija za starije osobe, ali samo u smislu socijalne pomoći, a ne i socijalne politike. Takve se strategije, na žalost, i kad postoje, pišu samo zato da bi se izvuklo novce iz europskih fondova za neke projekte.
Najtužnije je, međutim, da kod nas sve više starijih posljednje dane i smrt doživljavaju zapostavljeni, zanemareni, zaboravljeni. Šokantno je da Hrvatska nema hospicije niti kulturu ispraćaja umirućih.
Starijim osobama trebalo bi ponuditi veće sudjelovanje na političkom, ekonomskom i socijalnom nivou i na taj način ih participirati u društvo svih dobi. Što smatrate koje mjere bi trebalo poduzeti?
Petrović: Starije osobe u Hrvatskoj su, unatoč postojanju petnaestak umirovljeničkih stranaka i na stotine umirovljeničkih udruga, od čega su tek dvije značajnije – masovna Matica umirovljenika Hrvatske, sljednica davnašnjeg Udruženja penzionera, te Sindikat umirovljenika osnovan 1992. godine. Unatoč nastojanju obje da se izbore za veće sudjelovanje starijih osoba i i njihov snažniji glas na društvenoj sceni, stvarnost glede tog dijela stanovništva – se ne mijenja na bolje.
Podsjetit ću na tri nemila diskriminacijska javna čina protiv starijih osoba, a na koje se nije primjereno reagiralo, a stariji su ih doživjeli kao gotovo nešto sasvim normalno. Prvi se zbio još 2009. kad je ekonomski stručnjak dr. Ante Babić zatražio javno da se svima koji su stariji od 70 godina, ili pak su starije osobe bez vozačke dozvole, ustegne izborno pravo. Prijavili smo ga Pučkom pravobranitelju, pa se ispričao. Javno smo reagirali i kad je 2011. godine tadašnji premijer Zoran Milanović izjavio na skupu umirovljeničke stranke HSU kako Hrvatska ima previše umirovljenika, a ovih dana je vrhunac dosegnuo Velimir Šonje kad je sve umirovljenike koji se bore za svoja prava u zemlji koja ima treće od dna najniže mirovine u EU – nazvao penzioderima. No, nije to neobično doživjeti od pouzdanog bankarskog suradnika s visokim honorarima, ali je neobično vidjeti kako je izgubio svaku humanost, te kako nitko od zaštitnika ljudskih prava ili vlasti ne reagira.
Recimo otvoreno kako Hrvatska nema javnih rasprava dostupnih za starije osobe već tzv. „savjetovanje s javnošću“ provodi samo preko Interneta ili ograničenog broja tribina odnosno okruglih stolova, čime su starije osobe isključene iz procesa odlučivanja. Tipično je i da se ne prihvaćaju inicijative za izmjene zakona i strateških dokumenata (Sindikat umirovljenika Hrvatske uputio inicijative za izmjene i dopune sljedećih zakona ili se uključivao u javnu raspravu: Ovršni zakon, Zakon o doprinosima, Zakon o mirovinskom osiguranju, Zakon o obveznim mirovinskim fondovima, Zakon o dobrovoljnim mirovinskim fondovima, Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima, Zakon o dohotku, Zakon o sigurnosti prometa na cestama, Zakon o obveznim odnosima, Zakon o zdravstvenom osiguranju, Zakon o zdravstvenoj zaštiti itd.).
Zatim, Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe rijetko na dnevnom redu ima zakone i dokumente za prethodnu raspravu ili davanje mišljenja, a u zapisnicima se prema uputi bivšeg ministra rada i mirovinskog sustava nisu niti navodili doprinosi raspravi ili zahtjevi predstavnika umirovljenika, sve dok se nismo i pismeno pobunili.
S izuzetkom Upravnog vijeća HZMO-a te Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, umirovljenici odnosno starije osobe nisu uključeni u druga nacionalna, županijska i lokalna tijela (npr. Upravno vijeće HZZO), a rijetki gradovi i još rjeđe županije imaju povjerenstva za umirovljenike i starije osobe. Upravo smo zbog toga u našoj Peticiji „Glasam protiv siromaštva starijih osoba“, koju su aktivisti SUH-a provodili prikupivši 26 000 potpisa, zatražili i uvođenje posebnog pravobranitelja za starije osobe te savjetodavnih tijela za umirovljenike i starije osobe na razini županija, gradova i općina, ali i mjesnih samouprava.
Jasno je da je vidljivo obilježje negacije ljudskih prava i nesudjelovanje u odlučivanju i u građanskom, društvenom i kulturnom životu zajednice.
Smatrate li, i ako da, koja bi se nova zanimanja mogla omogućiti starijim osobama kako bi ih se održalo na tržištu rada i time rasteretio državni proračun a s time bi se i poboljšala kvaliteta njihova života?
Petrović: Obavezno. Umirovljeničke udruge teško su se izborile za pravo starijih osoba, da bez ustege mirovine koju su stekli svojim radom, imaju pravo raditi. No, i sada je to tek djelomično i ograničeno za neke skupine umirovljenika. Primjerice, prijevremeni starosni umirovljenici su isključeni iz prava na rad do pola radnog vremena, čime držim da su diskriminirani, osobito stoga što imaju prosječno više radnog staža i niže mirovine. Nadalje, nema dovoljno zakonskih mogućnosti za rad umirovljenika i starijih osoba, što bi trebalo razraditi i omogućiti jer Hrvatska je na dnu europske ljestvice stope aktivnosti starijih osoba.
Recimo otvoreno i to kako mnoge starije osobe rade u sivoj ekonomiji, radeći na crno. Čuvaju djecu, nemoćne i stare, kuhaju, peru, čiste… Potrebno je regulirati i taj dio društvene ekonomije, ne kažnjavanjem, već poticanjem i subvencijama poslodavaca.
Podsjetimo i to da se socijalna isključenost prvenstveno shvaća kao isključenost iz tržišta rada i stjecanja prihoda. Zbog nedostatka novca i stigmatizacije koju može uzrokovati nezaposlenost ili siromaštvo, narušavaju se socijalne veze i raste vjerojatnost socijalne izolacije. Tu se vrtnja nastavlja u krugu.
Što vi mislite koji problemi stoje iza tolike usamljenosti starijih i nemoćnih osoba u Hrvatskoj?
Petrović: Pa i iz prethodnih odgovora jasno je da su usamljenost i sve što je prati, posljedica društvene nebrige za starije osobe i izostanka strategija, politika i mjera kojima bi se promijenio njihov položaj. Ako Hrvatska nema socijalnu mirovinu, tj. državnu naknadu za starije od 65 godina koji nisu ostvarili pravo na mirovinu, ako je minimalna mirovina stečena radom samo 885 kuna, ako su u posljednje dvije i pol godine mirovine usklađene za prosječno samo 5 kuna, ako…
Mnogi teoretičari još uvijek u svojim tvrdnjama socijalnu isključenost baziraju na materijalnim osnovama, uspoređujući ili poistovjećujući ju sa siromaštvom, no u stvarnosti je to nešto mnogo više od nedostatka novca; to je nešto što zapravo ima veze s pristupom pravima građanskog statusa. To i jest logično, jer pojam suprotan siromaštvu je bogatstvo, dok je antipod isključenosti integracija ili uključivanje.
Sigurno bi bilo lakše kad bi se uvele socijalne naknade, smanjile socijalne nejednakosti, omogućilo pošteno i adekvatno usklađivanje mirovina, ali ni to nije dovoljno.
Smatrate li da u Hrvatskoj po gradovima treba postojati više sadržaja za starije ljude? I koje bi to bile?
Petrović: Svakako da treba biti više sadržaja, mada bi bilo nesmotreno to svesti na dvorane i programe rekreacije i sportskih aktivnosti, besplatne karte za kazališta i koncerte, radionice, amaterska društva, planinarenje, plesnjaci, predavanja, učilišta za treću dob, vjerski sadržaji, dobrotvorni i volonterski rad, izleti… Ti bi programi trebali biti obvezatni dio programa svake mjesne samouprave, lokalne zajednice, grada. Ali tu trebamo dodati i besplatan (povoljan) i dostupan javni prijevoz, sredstva za takve programe, poticanje razvitka civilnog društva, no i inovativniji programi stambenih zajednica, dnevnih boravaka i bezbroj drugih već izmišljenih modela društvene integracije i socijalizacije starijih osoba, neovisno o njihovom materijalnom statusu.
Što je, prema vašem mišljenju, razlog manjka sadržaja za starije osobe.
Petrović: Nije razlog u nedostatku novca, a niti ideja o sadržajima i programima. Problem je to nedovoljne društvene osviještenosti o potrebama starijih, o njihovom doprinosu društvu, nedovoljnog senzibiliziranja javnosti o potrebi društvene solidarnosti s onima koji su slabiji, ali i, s druge strane, i neosviještenosti i neinformiranosti starijih osoba o njihovim pravima i mogućnostima.
Oni koji su institucionalnom smještaju imaju više sadržaja, no imaju li novaca za sve skuplje domove? Najposlije, tko nadzire domove? Kad nudimo civilni nadzor od strane umirovljeničkih i drugih udruga i volontera, ne čuje nas se.
Oni koji su u vlastitim domovima, pa čak i kad žive u gradovima gdje je mogućnost socijalne uključenosti u razne sadržaje veća, nisu pozvani od svojih lokalnih zajednica definirati sadržaje od svoga interesa; najčešće ih se ne pita i ne sluša.
Tko je, prema vašem mišljenju, najodgovorniji za rješavanje problema u društvu?
Petrović: U Hrvatskoj se starije osobe percipira kao društveni teret, a njihove potrebe kao odgođena stvarnost. Oni koji to moraju promijeniti su vladajuće elite, a koji mogu bitno utjecati su mediji. No, jednako je tako važan svaki glas, svaki potpis, svaki zahtjev.
U suvremenoj civilizaciji koja je sve više orijentirana prema mladima, postoji čitav niz predrasuda o starosti i starenju kao o nečemu što je negativno. Diskriminacija starijih osoba postaje svakidašnja pojava, a institucije nisu pripravne za brzo i odgovarajuće reagiranje. Niti ih vlade ka tome usmjeravaju.
Osobito zabrinjava prepuštenost starijih osoba industriji lešinarstva, otimačini njihove imovine, prijevarama, zlostavljanju i zanemarivanju. Zakoni pogoduju predatorima, a glas za zakonske i institucionalne promjene se ne uvažava.
Što smatrate da bi trebalo učiniti da se problemi starijih počnu djelotvornije rješavati?
Petrović: Pitajte starije. Pitajte umirovljenike. Čujte njihov glas. Ova nova Vlada u svojem programu starije nije ni spomenula. Nadajmo se da je to tek nesmotreni početak.
Što vi smatrate da bi trebalo za starije i nemoćne osobe promijeniti i unaprijediti u Hrvatskoj?
Petrović: Sve. Kao što je prije rečeno, prepoznaje se kako Hrvatska ne voli svoje stare. Prvi korak je uvođenje hitnih mjera protiv siromaštva starijih osoba, dio kojih smo pobrojali i u našoj Peticiji. Nije to, ponovimo, samo pitanje materijalnog siromaštva, jer zaboravljamo naglasiti i njegove psihološke aspekte, jer ono stvara ranjivost, te omogućuje neljudski odnos prema siromašnima. Osjećaj nemoći i straha, najgore su prepreke osjećaju dostojanstva i samopouzdanja. A društvo je samo onoliko sretno, koliko su sretni najmanji i najslabiji.
