DRŽAVA NEMA PROGRAM IZGRADNJE DOMOVA ZA STARIJE

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

napovoljnija invalidska kolica

Umirovljenici u drugom planu

DRŽAVA NEMA PROGRAM IZGRADNJE DOMOVA ZA STARIJE

 

 

Piše: Savan Tomašević

Nedavni događaj u jednom privatnom domu u Zagrebu pokazao je kako se u Hrvatskoj odnosimo prema starijim osobama i njihovim obiteljima. Umirovljenik je smješten u privatni dom za starije, ali je nakon svega 22 sata boravka, nažalost preminuo. Međutim, vlasnici doma su zaračunali 5.000 kuna kao da je bio mjesec dana i čak su to opravdavali nekim „troškovima“ koje unaprijed imaju. To je ipak samo primjer kršenja prava starijih, ali neusporediv s tragedijama koje su se dogodile u domu u Andraševcu i Dugom Ratu kada je stradalo i živo gorjelo nekoliko naših starica i staraca.

Znamo koliko se korona virus uvukao u brojne domove umirovljenika, ali ne znamo koliko je života odnio, iako ih je bilo jako puno, ali o tome još nema preciznih podataka. Znamo i da su bile drastične, naknadne mjere koje su naše starije osobe tretirali kao da su u zatvoru, iako se to moglo humanije rješavati, a opet dovoljno pažljivo i u sladu s normalnim epidemiološkim metodama. Starci su jedno vrijeme bili odvojeni od svijeta,nitko nije mogao njima niti su oni mogli kome, a mnogi su umirali, a da ih njihovi najbliži nisu mogli kontaktirati.

Najveći dio naših starijih osoba želi ostati što duže u svojoj kući i okruženju u kojem je proživio veliki dio života. Ali i znatan broj njih htio bi i u dom za starije, jer više ne mogu sami, a u kući teško mogu ostati jer im članovi obitelji, zbog svojih obveza, nisu u stanju pružiti punu njegu i ono što im je neophodno. Naravno, u domovima bi željeli uvjete gdje ih se poštuje i u kojima mogu u miru proživjeti svoje staračke dane.

Ali što reći, u posljednjih trideset godina u Hrvatskoj nije izgrađen ni jedan dom za starije, osim što je jedan otvoren u Zagrebu. Naravno govorimo o domovima koji su u nadležnosti države i županija.

Prema raspoloživim podacima u Hrvatskoj postoje županijski domovi za starije i nemoćne, njih 45, te tri državna doma i u njima je smještaj pronašlo oko jedanaest tisuća građana. Prema objavljenim podacima u Hrvatskoj više od 97 posto starijih osoba živi u svojim obiteljskim okruženjima, što znači da se glavnina oslanja na skrb u krugu obitelji ili rodbine, to jest unutar tzv. neformalnoga sektora. Drugim riječima, manje od 3 posto stanovnika tj. njih oko 25.000 od ukupnog broja starijih od 65 godina zbrinuto je izvan obitelji u organiziranim oblicima institucionalne skrbi kao što su domovi (državni i privatni) i izvaninstitucionalne skrbi u obiteljskim domovima i udomiteljskim obiteljima. A to je još jedan podatak o starijim osobama u Hrvatskoj koji je na samom dnu u Europi.

Prema nekim procjenama, na smještaj u državne, odnosno županijske domove čeka oko 70 tisuća osoba. I gle čuda i to se umanjuje, pa nam neki političari i „stručnjaci“ objašnjavaju, da je točno da postoji tako veliki broj zahtjeva za smještaj u domove, ali da su se neki ljudi istodobno prijavili u više domova i čekaju mjesto. Tako da je „realni broj vjerojatno nešto manji.“ Eto kako se rezonira u nedostatku razmišljanja o stvarnom stanju i objektivnom razumijevanju starijih osoba. Kako im nije palo na pamet zaključiti da je situacija opterećena još jednom činjenicom. A to je da još veći broj njih nije podnio zahtjev za smještaj u dom jer nemaju ozbiljne šanse da ga dobiju zato što moraju čekati čak i do deset godina za rješenje. Istovremeno za privatne domove nemaju novca. Na umu treba imati da je prosječna mirovina svega 2.580 kuna, a da smještaj u privatni dom stoji prosječno oko 6.000 kuna. Međutim cijene dostižu razinu čak i do 10.000 pa čak i više kuna. Nekako umirovljenici mogu izdržati cijene u „državnim“ ili županijskim domovima koji imaju subvenciju, ali nikako u privatnim. Na nedavnoj sjednici Izvršnog odbora Matice umirovljenika Hrvatske predsjednica Matice Višnja Fortuna je izjavila da će Matica predložiti, uz ostalo, i sufinanciranje određenog dijela naknade da bi se umirovljenici, koji nemaju dovoljno sredstava, mogli smjestiti u privatne domove ako nema mjesta u državnim.

Matica umirovljenika Hrvatske i Sindikat umirovljenika, nakon dugih pregovora, borbe i pisanja bezbroj inicijativa i zahtjeva Vladi RH, uspjele su krajem prošle godine progurati prijedlog u Vladu RH da se vlasništvo nad društvenim domovima za starije osobe prenese na županije, koje su od 2001. imale samo osnivačka prava. Glavni cilj je bio spriječiti divlju privatizaciju i na Domove za starije, jer bi to bio novi kamen oko vrata umirovljenicima koji bi im još više zagorčio ionako tešku situaciju i siromaštvo u koje je većina zapala.

No, iako je Vlada prihvatila taj zahtjev i stavila u proceduru, nikako time stvari nisu riješene, a posebno država ne smije potpuno „oprati ruke“ i staviti sebe izvan rješavanja toga krupnog problema. A kako se država odnosi prema starijima pokazuje i činjenica da u Ustavu Republike Hrvatske u ni jednom članku nema spomenutih posebnih prava za starije osobe. Iako postoji i Rezolucija UN-a o pravim starijih osoba, a i cijelo poglavlje Europske socijalne povelje. Stoga podsjećamo što je Matica umirovljenika napisala u prijedlogu Deklaracije o osnovnim i neotuđivima pravima umirovljenika koji je usvojila Skupština Matice još 2012. godine: „Republika Hrvatska aktivno sudjeluje u sufinanciranju i donošenju programa gradnje domova za umirovljenike i ljude starije dobi. Na temelju tog programa, zajedno s lokalnim zajednicama (županijama, gradovima i općinama) organizira smještaj po povoljnim uvjetima za najširi krug korisnika. Tako izgrađene ustanove za ljude starije dobi osiguravaju potpunu skrb izvan obitelji – stanovanje, prehranu, zdravstvenu zaštitu, radne aktivnosti i slobodno vrijeme. Umirovljenici i starije osobe koji borave u tim ustanovama imaju pravo na uvjete slične životu u obiteljskom domu.“

Dakle, nikako ovim prijedlogom za prenošenje vlasništva na županije nije bila namjera da se država oslobodi svih obveza u odnosu na izgradnju sustava institucionalne i vaninstitucionalne brige za umirovljenike, a posebno za gradnju domova i centara za poboljšanje životnih uvjeta starijih osoba. Država ništa ne čini da svojim mjerama potiče izgradnju mreže domova za starije osobe, nego bježi od te odgovornosti i ponaša se na način „brigo moja prijeđi na drugoga“.(Hul)

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?