Cijeli život radimo kako bismo kasnije ubrali “plodove rada” kroz siromaštvo

Starenjem cjelokupne populacije uskoro će i bogatim zemljama sve teže biti financirati mirovine. U siromašnijim zemljama taj problem već postoji, kojem pridonosi i masovni odlazak mladih na rad i život u inozemstvo. Mirovine su već malene, a tako će biti još manje, analizira Anđelko Šubić za Deutsche Welle.

Nekad je bilo bolje

Krajem osamdesetih godina u Hrvatskoj je mirovinski sustav dosegnuo svoj vrhunac slave: bilo je nešto preko dva milijuna zaposlenih i tek nešto preko 500 tisuća umirovljenika. Od nekadašnjih malo manje od 4:1 danas je odnos i po službenim statistika HZMO (siječanj 2020.) da na pet zaposlenih dolaze četiri umirovljenika (1,25:1). Prema tim podacim Hrvatska je na samom dnu ljestvice među zemljama Europske unije, mada je u drugim državama regije je još gore: tako iz Crne Gore prema javljanju medija odnos zaposlenih i umirovljenika se već približava na 1:1.

Rasprava o optimalnim omjerima nema smisla jer što je veći broj umirovljenika koji pripada na svaku zaposlenu osobu znači da će i mirovine biti manje. Naime, kada imamo maleni prosječni prihodi, onda to znači i da će čitavi stariji naraštaji biti „bačeni“ u siromaštvo.

Osobe treće životne dobi koje prose na ulicama su i bile razlog radi kojega su  mnoge zemlje Europe još u 19. stoljeću počele uspostavljati mirovinske sustave. Osnovni sustavi skrbi za starije i nemoćne su postojali i ranije, prvenstveno unutar zanatskih cehova pojedinih gradova. Zapravo još uvijek u Njemačkoj  postoji takav oblik mirovinskog sustava, među zvanjima koja imaju i svoju posebni, dodatni sustav skrbi za starost, ali se postepeno gasi.

Mirovina nije štednja, mladi pomažu starima

Osnovni cilj većine današnjih nacionalnih mirovinskih sustava temelji se na “generacijskoj solidarnosti”. Tijekom velike krize u dvadesetim godinama prošlog stoljeća je i u Njemačkoj novac za mirovinu, koji se “stavljao na stranu”, doslovce ispario dok je SAD pod Rooseveltom prvi svoj mirovinski sustav reformirao tako da se novac koji stiže od trenutno zaposlenih uglavnom odmah dijeli onima koji su mirovini. Prema nekoj logici ako gospodarstvo raste, raste i broj stanovnika tako da će one buduće generacije bez problema moći plaćati mirovine onih koji sad zarađuju i uplaćuju u mirovinski fond.

Njemačka je u svojoj reformi mirovinskog sustava 1957. uvela takvo načelo, međutim, tu je i dalje bio potreban “drugi stup” takozvana potpora države. Kroz dugi period je to je to savršeno funkcioniralo, pogotovo u obiteljima u koijima je bilo puno djece. Osim što je demografija ugrozila tu logiku “generacijske solidarnosti”, siromašnije zemlje su dodatno oslabljene i odlaskom radne snage izvan države.

Prema procjenama predsjednika Europske banke za obnovu i razvoj Suma Chakarbarti za postaju RTS, „Već oko šest milijuna građana Balkana živi u inozemstvu, gotovo trećina tamošnjeg stanovništva. U izrazito siromašnim zemljama kao što je Moldavija doznake njenih stanovnika iz inozemstva su jedan od najvećih izvora prihoda čitave države, ali to je slaba utjeha. Jer kad iz jedne Bosne i Hercegovine, prema podacima Eurostata, samo u 2018. godini ode oko 53.500 ljudi, iz malenog Kosova 34.500 ili iz Srbije 51.000, onda je to težak udarac i za tamošnje gospodarstvo“.

Koliko iznosi gubitak?

Kratkoročno, prema izjavi direktora bosanskohercegovačkog Zavoda za mirovinsko-invalidsko osiguranje Federacije Zijad Krnjić, je tamošnji mirovinski sustav “potpuno stabilan” i “nema nikakvog govora” o njegovoj ugroženosti, izjavio je za list Avaz. Dopušta mogućnost da odlazak mladih “može imati utjecaja na neki duži period”, ali od početka 2020. tamošnjim umirovljenicima stiže čak i povišica mirovina.

No u bliskoj budućnosti, odlazak mladih je barem dupli ekonomski gubitak. Uzmemo li u obzir troškove, prvi je trošak onaj koji je svaka država dala za obrazovanje tih osoba, nečija sveučilišna diploma čitavo društvo lako može koštati i pedesetak tisuća eura , diploma liječnika još i više. Problem nastaje jer od te investicije sad korist ima neka druga država i to sve do te mjere da neke imućne zemlje čak namjerno obrazuju manji broj liječnika jer računaju s dolaskom liječnika iz drugih država.

Drugi je trošak još gori, jer odlaze mladi, obrazovani i prije svega poduzetni ljudi iako nikad nije lako odlučiti se na odlazak iz domovine. Baš to poduzetništvo je jedina šansa za siromašnije zemlje da se u perspektivi ne pretvore u države loše plaćenih “konobara i čistačica” za turiste.

Mnogi ionako ne bi plaćali mirovinsko…

Pogledamo li pad stope nezaposlenosti koji bilježe gotovo sve zemlje regije to je tek umjereno dobra vijest. Velikim dijelom je za taj pad zaslužan odlazak u inozemstvo, koji će donijeti puno posljedica na mirovinski sustav, ali i na sustav zdravstvene skrbi. Jer oni koji su u punoj radnoj snazi više nisu u domovini.

Ipak, čak i taj odlazak u inozemstvo je zapravo tek dio još većeg problema, posebno kad je riječ o zabrinjavajućoj nezaposlenosti mladih, ti podaci obično nisu posve točni. Mnogim mladima se daje posao djelomično ili u cijelosti “na crno” i s isplatom “na ruke”. Dok pogotovo u našoj regiji nisu iznimka ni tvrtke koje čak i ako radnicima isplaćuju plaće, ne plaćaju doprinose, iako su uvedene i ogromne kazne za takve slučajeve.

Izbjegavanje plaćanja poreza pokušava se izvesti i u uređenijim državama. A u državama gdje su građani duboko uvjereni kako vladajući, taj novac baš nikad neće potrošiti na dobrobit zajednice je plaćanje na crno te je takva utaja neminovna u većini država. To nikako ne znači da svi oni koji su otišli plaćaju porez i pune u zajedničku blagajnu.

Kako skupiti novac za mirovine?

Kako onda povećati mirovine? Pogledamo li prosječnu mirovinu 2.500 kuna u Hrvatskoj, vidimo da je više od 160 tisuća umirovljenika je suočeno s nemogućom misijom, odnosno mora preživjeti mjesec s mirovinom manjom od 1.000 kuna?

Druge države u regiji su u još goroj situaciji i teško je reći kako bi se to moglo promijeniti na bolje. Naime, “treći stup” koji se zapravo svodi na ulaganje i računa na dividende, gledano na postojeću nultu eskontnu stopu Europske središnje banke tek povremeno može jamčiti značajniju dobit. Nedvojbeno stvari mogu poći i isključivo krivim putem, dok je u SAD-u takav način ulaganja uobičajena praksa i mirovinski fondovi su jedni od najznačajnijih investitora u zemlji. Ali i vodeći mirovinski sustav te zemlje California Public Employees‘ Retirement System (CalPERS) je trenutno u velikim novčanim problemima.

Na kraju se i skoro uvijek sve svodi na to da država mora posegnuti u svoju blagajnu kako bi pomogla i onima koji su čitav svoj radni vijek radili i zarađivali, ali koji u starosti jednostavno ne mogu živjeti od mirovine. Kako se pokazalo u praksi, u njenu pomoć se ne treba previše pouzdati jer će tako neminovno zapasti u deficit, pogotovo u slučaju ako se ta država obavezala na financijsku disciplinu kakvu propisuje uvođenje zajedničke valute euro, tada se i umirovljenicima ne piše dobro.

Imutak, ali ne i novac…

U Grčkoj, jednako tako nije mnogo drugačije bilo ni u Španjolskoj ili Portugalu političari koriste svoje trikove to jest sitnim poklonima umirovljenicima navode ih da glasuju za njih. Tako već pri prvim mjerama štednje žrtvom je postala i državna potpora za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Prosvjedi brojnih umirovljenika su bili vrlo žestoki jer je bilo izrazito puno obitelji gdje su i nezaposlena djeca i unuci živjeli od te mizerne mirovine.

U zemljama s nižim BDP-om potrebno je osigurati pristojnu mirovinu i sadašnjim, da ne govorimo uopće o budućim naraštajima? Situacija je zapravo besmislena, baš zbog sve manjeg nataliteta se u mnogim obiteljima pojavljuje “obrnuta piramida”, puno starije rodbine i malo djece, koja će jednog dana i naslijediti čitav taj imutak. No tek mali broj njih će imati likvidan imutak od kojeg će se moći plaćati račune i odlaziti u trgovinu. Kako pristojno živjeti u starosti ostaje i dalje samo pitanje, bez odgovora? „To nije problem koji će se riješiti tek potezom nečijeg pera“, zaključuje DW.

U posljednje tri godine mirovine su najviše rasle saborskim zastupnicima i braniteljima, ostalima – sitniš, ostali su naučeni živjeti od ničega, na samom rubu siromaštva.

Davorka Ožura