“Božena, Božena…”, zove me (s naglaskom na prvi slog što je već razlog za uzbunu) unezvjereno moja 83-godišnja mater.
“Zvali su me s policije da sam u dućanu platila krivotvorenom novčanicom od 200 kuna!”
Sirota nije bila u dućanu mjesecima jer i da hoće, uz svog starog frenda Parkinsa, ne može. I da…novce diže isljučivo na bankomatu.
Dakle, “veselje” u kući počelo je od ranog jutra.
“I kaj su ti zapravo rekli?” – pitam zabrinuto jer je na rubu živčanog sloma.
“Rekli su mi da pripremim sve novčanice koje imam i da budu došli za čas. I još su ne pitali kolika mi je penzija i s kim živim u kući, i imam li sina u Americi, i radi li mi iko vani, i rekla sam da imam kćer koja živi blizu, i morala sam im pročitati serijske brojeve na novčanicama od 200 kuna, i pitali su ko je taj čas s menom doma, i kad je bila patronažna sestra, i ponovili su da dolaze za čas.” – sve to je moje siroče izgovorilo u jednom dahu.
“Ok”, velim ja, “ne uzbuđuj se, to se po svijetu događa svaki dan. Riješit ćeš to s njima za 5 minuta, čim dođu.”
Čekala je jedno vrijeme u kući, onda je nervozno šetala po dvorištu pa je sjela u hlad…i čekala. Tek, u jednom joj je trenutku čekanje dojadilo pa je otišla telefonirati policiji. “Treba ljude podsjetiti!”, veli.
“Čujte, ja sam stara žena i hoću poslije ručka imati mir. Mislite li doći ili ne?” (izgovorila im je još svašta nešto što baš i nije za javnu objavu 🙂 )
Siroti onaj koji se u policiji javio na telefon jer moj kućni Hitler nije baš ugodan sugovornik u ovakvim situacijama.
Da ne dužim…nakon provjere, nazvali su je za desetak minuta i objasnili da je s policije nitko nije zvao.
Sjedi sad sirota slomljeno i gleda u plafon…
“A ja sam im se ispovijedila…sve sam im rekla…i kak sam i di sam i kolika mi je penzija i kak sam bolesna…”
Da nije tužno bilo bi smiješno! Treba li tome komentar?
(btw, opreza nikad dosta!)
Ena Šimek Šuplika., Treća dob
