Pojavio se gotovo niotkuda.
I ako je godinama živio
ne tako daleko od mene,
ni slutila nisam da uopće i postoji.
Nismo se čak ni
tako dobro upoznali,
a ogromna bujica
lijepih osjećanja potekla je
davno isušenim koritom sreće.
Poput udara munje,
brže od svakog razuma
i od svake svijesti,
ljubav je svakodnevno rasla,
tako da prosto ni on
a ni ja nismo uspijevali
pratiti sav taj tok svih
tih rađanja emocija u nama,
u našim dušama,
u našim srcima.
Zavoljeli smo se,
a da nismo ni bili svjesni toga.
Jedino čega smo oboje
bili zaista svjesni je činjenica
da u trenucima
kada se nismo čuli,
oboje smo osjećali
neku užasnu prazninu
i ogroman nedostatak nečega.
Da, bili smo kao
jedna osoba u
dva različita tijela.
Osoba koja je u
svakom trenutku tražila
da se spoji sa onom
svojom drugom polovinom.
I zaista, oboje smo
shvatili da samo zajedno
činimo onu pravu i idealnu cjelinu.
Sve je bez toga postalo
nekako otkinuto, odsječeno, nesavršeno.
Lucija Waller















