Šibenčanka Dubravka Đurđević ostavlja duh starih dana živim. Godinama se bavi kukičanjem, a njene prekrasne rukotvorine poznate su i van granica Lijepe naše. Prvi puta je 2012. godine otvorila kućnu radinost pod nazivom „Šibenik“ i svoje narukvice, pojaseve i rukotvorine u ljeti predstavila na svom štandu. Danas niti jedno ljeto u Šibeniku, niti jedan srednjovjekovni sajam ili sajam Agroturizma ne prolaze bez torbi, suvenira, narukvica i pojasa, koje sama izrađuje kukičanjem. Jedinstvenost u svemu tome što su svi njeni radovi poznati po šibenskom vezu i boulama.
Konac i kukica davna su ljubav ove duhovno mlade šibenčanke, a svoj hobi pretvorila je u pravu umjetničko-poslovnu avanturu. Napominje da je dugo vremena radila stolnjake, benkice za dojenčad i sične „obične“ stvari sve dok joj jedan događaj nije promijenio život.
„Prijatelj Dragan Petrović iz Funcuta me zamolio da mu napravim narukvicu sa šibenskim vezom, s boulama. Kad sam mu to napravila, istog se dana vratio i rekao: “Imaš narudžbu od drugih funcuta za još pet narukvica!” –priznaje Dubravka. Tako je sve nekako sjelo na svoje mjesto i sada već sedam godina izrađuje razne unikatne stvari isključivo od konca.
Narukvice i pojasevi su bili nekako prvi, no onda je počela i sa izradom vrećica koje je punila lavandom. Pa je isplela i razne prekrasne privjeske za ključeve, šibenskim vezom plela je i ukrase za stanklenke papra soli, vino i rakiju.
„Punat za puntom počele su nastajati i ženske torbice, bez ikakvog nacrta, onako iz glave, a prije nekoliko godina napravila sam i prvu malu, suvenirsku šibensku kapu. Bila je proglašena službenim suvenirom šibenskog srednjovjekovnog sajma 2014. godine“-priča kreativna uirovljenica.
Za božićne blagdane odlučila se za nešto posve drugačije i originlno i tako je ukrase za bor iskukičala šibenskim vezom.
„Napravila sam kuglice i zvona sa šibenskim vezom, sve kukicom, za bor. Radila sam i zimske kape, opet s boulama. Ljudima se to sviđa“.- svjesna je Dubravka.
Te kuglice našle su se i u prodaji u mnogim modnim trgovinama. Za svoj rad, trud i kreativnost je dakako i mnogo puta bila nagrađena. Primila je i razne zahvalnice, osvojila je i srebrnu medalju na 37. hrvatskom salonu inovacija. A osim svih tih priznanja, drago joj je kad joj kapne i koja kuna od njenog rada. Svoju malu mirovinu je stekla kao daktilograkinja na sudu, gdje je radila pune 34 godine, no mirovina je mala. Kukičanje je njena istinska ljubav i priznaje da nekada radi i cijelu noć, koliko u tome uživa.
„Kada počnem kukičati, teško ostavljam dok ne završim. To i mojih deset prstiju bili su jedina moja investicija kada sam otvorila kućnu radinost“ –iskrena je.
Prije pet godina zdralje joj je bilo ozbiljno narušeno. Operirala je tada karcinom dojke i podvrgla se liječenju kemoterapijama. I čim bi osjetila poboljšanje odmah je kukičala, jer joj je to bio lijek i odmor za duh i tijelo.
„Nisam odustajala ni u tim najtežim trenucima. Iako sam bila bez kose i obrva, odlazila sam na štand, odmah drugi dan nakon što bih primila terapiju. Kukičala sam u rukavicama jer su mi nokti bili crni od lijekova. Nisam odustajala, jer volim konac i kukicu. To me smiruje i opušta.“-iskreno priznaje Dubravka.
Sretna jer je svoju djecu postavila na noge i oni su danas voji i sretni ljudi, a nju je kukičanje spasilo od zloćudne bolesti, koja ju je inspirirala na bolje i ljepše suvenire koje kupuju i naručuju i ljudi iz Beča.prenosi
