Usamljenost može ubiti. Usamljenost ne bi bilo teško “liječiti” kada bismo prepoznali koliku opasnost ona predstavlja.
Prvo, usamljenost ubija. Važna analiza, koja je usporedila i analizirala rezultate skoro 150 istraživanja, povlači utjecaj usamljenosti na zdravlje. Preciznije, utjecaj nedostatka socijalne integracije i podrške društva na zdravlje.
Ovom analizom je otkriveno da usamljenost povećava rizik od prerane smrti više nego što to čine loša ishrana, pretilost, konzumiranje alkohola i nedostatak fizičke aktivnosti. Usamljenost je podjednako štetna kao pušenje.
Drugo, većina ljudi ne zna da usamljenost ubija. Kada su ispitanike iz Velike Britanije i Sjedinjenih Država zamolili da rangiraju različite faktore po tome koliko misle da su važni za zdravlje, socijalna integracija i podrška društva su se našle na dnu lista.
U novobjavljenom znanstvenom radu, otkriveno je da je kvaliteta društvenih veza oko četiri puta važniji pokazatelj fizičkog i mentalnog zdravlja umirovljenika od stanja njihovih financija. Međutim, dok o financijama i razmišljamo (mi, nažalost, manje nego ljudi u razvijenim zemljama – iako smo ugroženiji), o potrebi da sredimo i osnažimo vlastiti društveni život prije nego što odemo u mirovinu ne razmišljamo uopće.
Postavlja se pitanje. Koliko često ste, ako ste i ikad, čuli zdravstvene radnike da upozoravaju na opasnost od usamljenosti?
Naše neznanje o posljedicama usamljenosti po zdravlje odraz je činjenice da usamljenost nije dio naših uobičajenih razgovora o zdravlju.
U Australiji je provedeno veliko istraživanje “Australia Talks” (Australija govori) koje je pokazalo koliko je zapravo usamljenost raširena u ovoj velikoj zemlji. Samo polovina (54 posto) sudionika je reklo da se “rijetko” ili “nikad” osjećaju usamljeno.
U Hrvatskoj i u regiji često se zavaravamo da su naše obiteljske i prijateljske veze mnogo čvršće zahvaljujući našem mentalitetu i kulturi. Ovo bi moglo pogoršati stvari jer se usamljenost prešućuje i dodatno zanemaruje.
Tko je u najvećoj opasnosti od usamljenosti?
U Australiji je istraživanje na nacionalnom nivou otkrilo da su određene grupe posebno izložene usamljenosti. Ove grupe, u općtim crtama, mogu biti prenesene na sliku ovog problema širom svijeta, pa i “prevesti” na hrvatski. Evo koje grupe se najčešće osjećaju usamljenima.
1) Mladi ljudi
Među Australijancima starosti od 18 do 24 godine, samo trećina (32 %) kaže da se “nikad” ili “rijetko” osjeća usamljeno. Čak 30 % njih kaže da se “često” ili “uvijek” osjećaju usamljenim.
Ovi podaci se sasvim razlikuju kada su u pitanju stariji Australijanci. Naime, više od dvije trećine (71 %) starijih Australijanaca kaže da se “nikad” ili “rijetko” osjeća usamljeno.
Ovi podaci ukazuju na to da je potrebno preispitati ukorjenjenu sliku o tipičnoj usamljenoj osobi. Ne samo što većina ljudi usamljenu osobu uglavnom zamišlja kao stariju, već su na to ukazivali i znanstveni radovi i istraživanja prethodnih desetljeća.
Možemo krenuti od toga da su tokom 90-ih godina 20.st. pokidane mnoge veze među ljudima jer su današnji stariji morali iz korjena promjeniti svoje navike i način života kako bi se izborili za sebe i svoje obitelji.
Međutim, još veći problem je činjenica da mi kao zajednica ne napredujemo dovoljno ili uopće kada je u pitanju odnos prema građaninu. Ove godine nama ne donose lakši život. Naprotiv. Nedostaje osjećaj sigurnosti u institucije, a oni ljudi koji su se prethodnih desetljeća, boreći se za sebe, borili i za vlastitu državu, sada u trećem dobu nisu zaštićeni, a često nemaju ni dovoljno sredstava za život.
O tome kako nemaština utječe na usamljenost možete pročitati dalje u tekstu. To je opće mjesto, rekli bismo, u cijelom svijetu.
Nešto specifičniji je život naših starijih osoba koje generalno, za razliku od onih u razvijenim zemljama, ne razmišljaju o odmorima, trenucima plesa i društvenim klubovima, već o tome kako da imaju dovoljno za život.
Mnogi od onih koji su se 90-ih borili za svoju malu djecu, sada nastavljaju borbu za djecu koja su odrasla i unuke. Te osobe su uglavnom, bar kada je usamljenost u pitanju, zaštićene.
Međutim, usamljenost se uvlači kao dim u domove onih starijih koji sami, u svoja četiri zida, tuguju gledajući kako da skrpe kraj sa krajem.
Stanovnici prigradskih naselja
U istraživanju se navodi da su stanovnici prigradskih naselja još jedna grupa ljudi koja je dodatno izložena usamljenosti. U usporedbi sa ljudima koji žive u seoskim sredinama, veći je postotak osoba koje žive u predgrađima velikih gradova koje kažu da su “povremeno”, “često” ili “uvijek” usamljene.
I ovo je u suprotnosti sa većinom onoga što smo do sada znali o usamljenosti. Često se, kada govorimo o usamljenosti, fokusiramo na psihičko stanje ljudi koji su fizički udaljeni jedni od drugih.
Ovaj podatak o usamljenosti u prigradskim naseljima, međutim, mnogo govori o psihološkoj stvarnosti usamljenosti. Zdravlje i dobrobit ljudi su u tijesnoj vezi sa čvrstinom njihovih veza sa različitim grupama i sa njihovom identifikacijom sa ovim grupama.
Veći gradovi
Povezanost unutar zajednice najslabija je u prigradskim mjestima velikih gradova razvijenog svijeta, situacija je izgleda nam i takva, i u gradovima.
Stanovanje u gradovima ne znači i gradski život. Za razliku od sela, veze među članovima obitelji su često pokidane dok, sa druge strane, građani ne udružuju u grupe što bi se očekivalo u mjestu sa velikim brojem stanovnika.
Da bi bilo jasnije o čemu govorimo, jednostavno razmislite o “razvoju” grada u kome živite ili koji najčešće posjećujete. U kojoj mjeri se osmišljavaju javne površine, javni prostor? Pored zgrada koje niču, ima li prostora za okupljanje ljudi?
Marginalne grupe
Kao posebnu zanimljivost, znanstvenici koji su radili na ovoj analizi ističu da su glasači malih političkih stranaka i pobornici malih pokreta također često usamljeni ljudi.
Znanstvenici objašnjavaju da osjećaj isključenosti iz društva često nagoni ljude da utjehu potraže u marginalnim političkim pokretima. Napominju da je to zaista razvojni put višestrukih oblika ekstremizma.
Siromašni
Možda je četvrti prediktor usamljenosti najizrazitiji: siromaštvo. U ovoj analizi, 21 % ljudi koji ima mala primanja osjeća se “često” ili “uvijek” usamljeno. Među bogatima, sa druge strane, ima duplo manje usamljenih (10 %).
Ovo govori u prilog općenitoj (ali često zapostavljenoj) činjenici da je siromaštvo širom svijeta jedan od najjasnijih pokazatelja lošeg zdravlja, naročito depresije i drugih mentalnih bolesti.
To također govori u prilog tezi ovih znanstvenika po kojoj, ako nemate sreće da imate dosta novca u mirovini, jedna od ključnih stvari koju treba učiniti kako biste održali i osnažili svoje zdravlje je ta da održavate postojeće i stvarate nove društvene veze.
