Velikanka novinarstva, ružno bi je bilo ograničiti samo na hrvatsko novinarstvo, Jasna Babić preminula je u zagrebačkoj bolnici za plućne bolesti Jordanovac. Imala je 60 godina.
Vijest je objavio njen dugogodišnji prijatelj, novinar Novog lista, Ladislav Tomičić koji je za Jasnu najviše brinuo proteklih godina. A, briga joj je zaista bila potrebna. Život prepun iskušenja, teških tema i još težeg okruženja davno su načeli njezino zdravlje. No, ne i duh.
Novinarstvo neodvojivo od života
Tko ju je poznavao znao je da su kod nje novinarstvo i život bili neodvojivi. A u novinarstvo je sve manje vjerovala, ne u novinarstvo kao ideju nego ono što se u Hrvatskoj prodaje pod novinarstvom. Nije mogla pristati da joj netko ograničava slobodu i zato je često mijenjala redakcije, gotovo da se nema ni jednog značajnijeg tiskanog medija koje svojim tekstovima nije činila boljima – od Poleta i Danasa do Nacionala, Slobodne Dalmacije, Večernjeg lista, Globusa, 24 sata… Neke od njih je i osnivala. I ni za jednog od njih ubrzo nije bilo mjesta.
“ Mnogi su ljudi mislili da nešto sa mnom nije u redu kad se ne mogu zadržati dugo ni u jednoj redakciji. A naprosto sam bila, reklo bi se – lasta”, rekla je ovog ljeta u intervju za Novinar, glasilo Hrvatskog novinarskog društva. Jasna Babić bila je dobitnica HND-ove nagrade “Otokar Keršovani” za životno djelo.
Lasta i jastreb
No, bila je više od laste. Bila je jastreb kada bi u daljini vidjela temu i nepogrešivo se na nju obarala. I pritom nije marila za svoju sigurnost nit za posljedice koje će objavljivanje najosjetljivijih tema imati po nju samu.
Pisala je i knjige. Najpoznatija je “Zagrebačka mafija” u kojoj je imenovala najveće igrače zagrebačkog podzemlja i njihove veze s politikom. Napisala je i “Urotu Blaškić”, a posljednjih godina je sustavno istraživala inkvizicijske procese protiv vještica. I baš je dan uoči Noći vještica izabrala da ode pisati za neku nebesku redakciju.
