UMIROVLJENIČKE BOLJKE U 2022.

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

napovoljnija invalidska kolica

ante_gavranovic

Umirovljenici se već na samom početku nove godine susreću s pregrštom ozbiljnih problema i izazova, koje će trebati riješavati u tijeku ove, ali ne samo i ove godine. Bit će tu puno posla za Vladu, Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava i socijalne politike, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. HZZO – da ne nabrajam i druge društvene strukture koje se moraju uhvatiti u koštac s nekim od navedenih pitanja

Obiteljske mirovine

Umirovljeničke udruge Sindikat i Matica umirovljenika već godinama zagovaraju uvođenje novog modela obiteljske mirovine, prema kojem u slučaju smrti partnera preživjeli zadržava svoju mirovinu, a uz nju ima pravo, ovisno o prihodovnom cenzusu, i na 20-50% partnerove mirovine.

Treba naglasiti da je prosječna obiteljska mirovina vrlo niska, iznosi samo 1.924 kn, a preživjeli partner ju koristi temeljem zajedničkih 60-tak godina radnog staža.

S obzirom da su od ukupnog broja obiteljskih umirovljenika čak 93,35% žena, one su najizloženije rastućem siromaštvu, koje poprima sve ozbiljniju dimenziju u našem socijalnom drruštvu. U skladu s pokušajima , ali i konkretnim rješenjima u pojedinim zemljama, zaista je vrijeme da se institute obiteljske mirovine uvede i ispravi velika nepravda iz prošlosti. Financijski okvir za to jest velik, ali je nužan!

Hoće li i zahtjev umirovljeničkih udruga za novim modelom obiteljske mirovine ući u novu mirovinsku reformu? “Pravedniji način izračuna obiteljske mirovine dio je politike ove Vlade. U slijedećoj ćemo godinim definirati model, što znači da povečanje obiteljskijh mirovina možemo očekivati u 2023”. –ističe resorni minister.

Ne preostaje nam ništa, osim daljnje borbe za primjenu ovih odredaba.

Ukratko, tek se očekuje razrada odgovarajućih mjerila i ujeta novog modela. Različiti su proistupi članova radne skupine. Naime,jedan je od prijedloga da se ide u smjeru dužine korištenja mirovine umrloga; drugi je vezan uz ukupan zbroj mirovine uz propisane uvjete.

Neuspjeh nacionalne mirovine

Svi će se mjerodavni složiti da institut nacionalne mirovine, uveden u siječnju 2021., nije polučio željene rezultate. Prema planu, nacionalnu imovinu (naknadu od 800 kuna mjesečno) trebalo je primati 19.700 osoba. Prema najnovijim podacima,obiteljsku je mirovinu ostvarilo do kraja prosinca samo 5858 osoba starijih od 65 godina.

Institut za javne financije tvrdi da je do takvog raskoraka između plana I ostvarenja došlo – zbog loše informiranosti. U SUH-u I Matici umirovljenika pak tvrde da je provedena potpuno pogrešna kampanja, koja mnogim starijim ljudima jednostavno nije ni obznanila da postoji takva mogućnost.

Božićnice I neravnopravan odnos

Popisu gradova i općina koje su prošle godine obradovali svoje umirovljene građane se pridružilo novih 23 gradova i općina te ih je zasad sveukupno 67, a vjerujemo kako će se brojka i dodatno povećati. U nastavku donosimo koji su gradovi te općine potvrdili božićnice: Gradovi Vukovar. . Grad Hvar, Koprivnica, Daruvar, Orahovica, Duga Resa, Metković,Vodnjan, Sinj, Dugo Selo, Đurđevac, Ludbreg i Sveta Nedjelja.

ante_gavranovic

Piše: Ante Gavranović

 

Među općinama valja spomenuti Okrug, Križ, Kloštar Ivanić, Sveti Juraj na Bregu, Zemunik Donji, Dubrava, Mala Subotica, Dekanovec, Krašić, Vidovec.

Veseli nas da ideja o svojevrsnoj božićnici umirovljenicima i (ponegdje) starijim osobama dopire sve više i češće, pa postaje i neko stečeno pravilo. Ono što ipak zapinje u oči je izrazito neravnomjeran pristup – od cenzusa (koji je graničnik za dodjelu božičnice), do same visine bez ikakvih kriterija.

Umirovljenike najviše, kaku kažu, boli nejednakost. Recimo, umirovljenici iz Umaga koji primaju do 1000 kuna mirovine dobit će božićnicu od čak 4000 kuna. S mirovinom do 1500 dobit će 2500 kuna, dok će za one umirovljenike do 2000 kuna božićnica biti 1000 kuna. Splitski će umirovljenici dobiti od 300 do 500 kuna. Božićnicu od 100 kuna Grad Zagreb dat će za sve one s mirovinom do 1700 kuna, a 800 će biti isplaćeno umirovljenicima Dubrovačko-neretvanske županije koji imaju najniže mirovine. Božićnice u Osijeku bit će od 100 do 400 kuna, dok će u Rijeci oni koji imaju najmanje dobiti darovni bon od 300 kuna.

No, i tu se nazire određena zakačaljka. Sindikati traže 13. plaću za sve radnike u državnom sektoru. Nigdje nisam vidio da u tom svom prijedlogu postavljaju pitanje cenzusa radnika, već svatko dobiva prema visini plaće.

Zanimljivo je da se pojam cenzusa kod božičnica (i drugih prigodnih darivanja) javlja samo kod umirovljenika, koji su I onako trajno oštećeni. Kad se pribroje sva primanja radnika u tijeku godine ispada da su prosječna primanja osjetno veća od prikazaane u statističkim podacima, što stvara još veći jaz.

Bilo bi korisno i u to područje – kojem se iskreno veselimo – ipak unijeti više reda.

Inflacija

Godinama ističemo da način prikazivanja inflacije nije u redu i da daje potpuno isklrivljenu sliku stvarnih odnosa na tržištu. Kad umirovljeniku kažete da je stopa inflacije 2., ili 3 posto, jednostavo će se nasmijati.

Činjenica je da su maloprodajne cijene HRANE I PIĆA gotovo jednake onima u ostalim zemljama EU, a da su trgovačke marže više nego u zapadnim trgovačkim lancima.

Te se nepobitne okolnosti najviše prelamaju preko mirovina. Statistika nemilice utvrđuje da su cijene hrane, stanovanja , telekomunikcije i energetike, posebno nekih svakodnevnih proizvoda, porasle i preko 50 posto. U odnosu na prošlu godinu najviše je poskupilo ulje, povrće, plin, gorivo i poštanske usluge.

Inflacija u Hrvatskoj se nastavila ubrzavati. Zabilježen je rast cijena najviši od 2018. Ukratko, SKUPO JE SVE! MOŽETE LI UOPĆE ZAMISLITI ŠTO TO ZNAČI ZA UMIROVLJENIKE? DA LI TO NETKO PROUČAVA ILI JE TO SAMO STATISTIČKA STAVKA.

Pandemija prerasta u endemiju

Otvorite li bilo koju TV ili radio postaju ili dnevne novine odnosno platformu društvenih mreža zasuti ste podacima i pokazateljima o utjecaju korone na gospodarska, socijalna, a sve više I na politička pitanja. Ljudi kao da boluju i umiru samo od korone. Na stranu to što veliki dio starijih osoba uopće nije cijepljen ili što zbog opasnsti od koronavirusa ne može obavljati svoje redovne liječničke pretrage, ali pandemija je ušla u sve pore našeg života.

 

No, dok se mi, kao i veliki dio svijeta bori s tom nemilosrdnom pošasti 21. stoljeća, sve su više prisutna i ozbiljna znanstvena promišljanja o tome kako živjeti s tom pandemijom.

Zašto? Na mnogim mjestima pandemija se nastavlja nesmanjenom žestinom; neke zemlje trenutno pate od najveće stope hospitalizacije i smrti. Vrlo prenosiva priroda virusa, stalna neodlučnost s cjepivom i nepotpuna zaštita od prijenosa trenutnim javnozdravstvenim mjerama znače da je cilj “nula COVID-19” vrlo vjerojatno nemoguće ostvariti bez strogih mjera javnog zdravlja.

Potreban je stoga pomak s gledanja na COVID-19 kao jednokratnu prijetnju na gledanje kao na dio svakodnevnog života s koji moramo naučiti živjeti. Uskoro bi se svakodnevni rizici s kojima se suočavamo s COVID-19 mogli činiti dijelom normalnog svakodnevnog života kao i rizici kojima se izlažemo kada svake zime stavljamo automobil u pogon ili se krećemo kroz sezonu gripe.

Studija McKinsey ide i dalje. Cjelovit pristup upravljanju endemskim COVID-19 zahtijeva razmatranje četiri isprepletena elementa. Prvo, društvo će morati postići konsenzus o tome što je prihvatljivo opterećenje bolesti i koristiti te ciljeve za definiranje prihvatljive nove normale. Tada će nam trebati sveobuhvatan pristup za praćenje napretka prema ovom standardu, definiranje novih protokola za upravljanje bolestima za ograničavanje smrti i uspostavljanje praksi za usporavanje prijenosa. Istkana zajedno, ova četiri imperativa čine sveobuhvatan pristup upravljanju endemskim COVID-19.

Društva moraju postaviti ciljeve kako će izgledati nova normalnost i oko njih izgraditi konsenzus. Ciljevi će se razlikovati na različitim lokacijama, ali trebaju se primjenjivati tri vodeća načela. Prvo, ciljevi moraju prepoznati utjecaj COVID-19 na “cijelo društvo”. Ciljevi za zdravstveni teret bolesti ostaju najvažniji, ali zemlje također mogu uvesti ciljeve za ekonomske i društvene poremećaje. Važan kontekst bit će promatranje cilja ukupnog tereta COVID-19 u odnosu na druge bolesti.

Drugo, ciljevi moraju biti realni i uravnotežiti različite potrebe društva. U mnogim zemljama nula slučajeva neće biti prikladna meta, jer zahtijeva stalne mjere javnog zdravstva koje postavljaju značajna ograničenja društvu, posebice tvrtkama i školama. Neke zemlje stoga resetiraju svoja očekivanja:

Ciljevi također moraju biti realni, inače će mnogi sektori društva brzo izgubiti interes. A lideri ne smiju postavljati ciljeve na način koji zahtijeva da najranjiviji u društvu snose nerazmjeran teret – na primjer, zahtijevajući od radnika s niskim plaćama da komuniciraju ili provode politike. A da o umirovljenicia i ne govorimo!

Treće, vođe moraju izgraditi najširi mogući konsenzus oko ciljeva kroz učinkovitu komunikaciju, naglašavajući prirodu ciljeva za cijelo društvo. Velik dio političkih nesloga koje je COVID-19 stvorio tijekom posljednjih 20 mjeseci proizašao je iz razlika u mišljenjima o relativnoj važnosti zdravlja, ekonomskih i društvenih ciljeva.

Iz ovog malog kolaža otvorenih pitanja i ozbiljnih prijetnji jasno je da 2022. neće biti jednostavna ni jednostrana. Trebat će mudrosti, međusobnog poštovanja i realnih pogleda na materijalne mogućnosti kako bi se svim ovim zahtjevima pristupilo na racionalan način. Pitanje je samo da li smo sposobni razmišljati dalje od godinu dana?!(Hul)

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?