U riječkom ZTC-u za dekodere DVBT2 tražili od 200 do 325kn!

Tehnološki harač s državnim supotpisom. Tako bi se u najkraćim crtama moglo opisati prelazak na novi sustav odašiljanja zemaljske televizije, odnosno gašenje DVB-T signala koje je provedeno u periodu od 27. listopada do 12. studenog. Udar je to bio na najosjetljiviji i najsiromašniji dio stanovništva koje je u svojevrsnom “blickrigu” ostalo bez 100-tinjak milijuna kuna, od čega je petina dakao – završila u državnoj kasi. Kad kažemo najsiromašniji dio stanovništva Hrvatske on to uistinu i jeste jer svi oni koji nemaju neki od brojnih “pay TV” ili pak najnovijih generacija “smart” televizora, ne starijih od tri godine, morali su u kupnju posebnih dekodera. Pretpostavimo li da je u tom kolu oko 500 tisuća domaćinstava, eto ti najmanje 100 milijuna kuna. Koje su u nekoliko dana promijenile vlasnike. Danas kad ulazimo u jedan od najtežih perioda od završetka Domovinskog rata.

Dekodere su u pravilu kupovali nezaposleni, ljudi koji žive na minimalcima ili idu u red red goleme kolone od skoro 1,5 milijuna hrvatskih umirovljenika, Cijene dekodera su se kretale od prosječnih dvjestotinjak pa sve do nevjerojatno visokih, bez krzmanja mogli bismo ih nazvati i drskih – 325 kuna koliko je traženo za te uređaje u Elipsu, u riječkom ZTC-u! Da, istaknut će na ovom mjestu mnogi otrcanu kapitalističku “zakon ponude i potražnje”, ali smatramo da se tako nešto ni u kom slučaju nije smijelo dogoditi. S obzirom da se radi o promjeni sustava na razini države, ne dakle o izboru, ona se tu morala, baš tako – morala, postaviti kao posrednik i propisati najvišu moguću cijenu dekodera. Koja je, s obzirom da se radi u tehnološkom smislu poprilično jednostavnom uređaju, mogla i morala biti i nekoliko puta niža. Da je to država tako propisala. Ali nije jer bi tako i ona, na porezu, izgubila.

Zbunjenost u trgovinama

U danu kad je Primorsko-goranska županija prelazila na novi DVB-T2 HEVC signal, prokrstarili smo kroz nekoliko tipa trgovina i uočili, uz popriličnu zbunjenost, uglavnom starije populacije koja se odlučila za kupnju dekodera u supermarketima, kao im  je cijena uglavnom bila od 200 do 220 kuna. Zbunjenost je izazivala i potreba kupnje posebnih HDMi kablova čija se cijena kretala od tridesetak pa sve do 85 kuna koliko je traženo u već spomenutom Elipsu. U kojem su k tome bila formirana dva reda – jedan u kojem se uzimalo račun, i dugi na putu do blagajne. U doba korone, naravno. Srećom, uspijevalo se održavati kakav-takav red kako bi se izbjeglo naguravanje i stvaranje nekog novog epidemiološkog epicentra!

foto: Edi Prodan

Panika koja je stvorila utrku za dekoderima, nastala zbog nestanka signala točno u ponoć, u prvoj minuti 10. studenog, bila je tim veća jer Hrvatska punih devet mjeseci živi u svojevrsnoj medijskoj hipnozi, u nečemu što se već može nazvati i psihozom. Biti bez tv signala, posebno kod starije populacije, znači ne znati brojevi oboljelih, mrtvih, novih mjera, zatvaranja, zabranjivanja, lock downova… tako da je u kasnijim popodnevnim satima vrijedila deviza “dekoder ili medijski muk” što bi samo dodatno povećalo kovid paniku. Uz državu, svaka “pohvala” i trgovcima koji su čitavu situaciju pa skoro beskrupulozno iskoristili. Da, “ponuda i potražnja”, no nismo sigurni da i gramzljivost ide u taj razred.prenosi

Još nekoliko “trikova”

A osim nabijanja cijena dekoderima, uočili smo još nekoliko “trikova” koje se istina ne može nazvati direktnim prevarama, ali da sugeriranjem, usmjeravanjem ne nepotrebnu kupnju. Kako je poznato, a to se isticalo u brojnim tekstovima, u ovoj tehnološkoj inovaciji nije bila potrebna promjena antene. Ali – police marketa i specijaliziranih trgovina bile su prepune sobnih antena oznake “one for all” dakle “jedna za sve”. S obzirom da je na kutiji te antene bila dodana i naljepnica na hrvatskom jeziku “100 posto podržava DVBT2” jasno je bilo kako će mnogi nasjesti na tu 150 kuna skupu priču, misleći da su kupnjom te antene riješili čitav problem.

Mogli smo se u to i osobno uvjeriti čuvši priču ljudi koji su pokušali zamijeniti tu, kako se ispostavilo, najobičniju antenu, za dekoder. S obzirom da je bila riječ o proizvodu kupljenom prije desetak dana – zamjena nije prošla. Iako nigdje ne piše kako je rok za zamjenu uređaja sedam dana, takva se propozicija ne ispisuje ni na jednom računu, pojašnjenje je bilo kako ta antena uistinu podržava novi signal. Što je točno, podržava ga baš kao što to čini bilo koja druga, pa i najstarija “riblja kost”. Ali kad je prilika zaharačiti najstarije i najsiromašnije – koga briga. Muljaj, deri, laži. Sve za njegovo veličanstvo profit!