TIHI POKOLJ EUROPSKIH DJEDOVA I BAKA: Kako nestaje generacija koja je digla Europu iz pepela II. svjetskog rata

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

Istražno sudstvo u svim europskim zemljama imat će pune ruke posla jer govorimo o brojci od oko 100.000 umrlih štićenika domova na globalnoj razini. To je jedan pristojan grad 

 

Englezi se koriste nazivom Care homes, Talijani Case di riposo, na španjolskom naziv je Casa de retiro, na francuskom Maison de retraite. Jedan se francuski kolega koristio slikovitim opisom: to su institucije koje udomljuju ljudska bića koja su najbliža posljednjoj stanici. Rovinjski pjesnik Giusto Curto usporedio je “starački dom” s jesenskim stablom jer pri svakom jačem refulu vjetra požutjelo lišće pada. 

Čelnik Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za Europu Hans Kluge izjavio je da pedeset posto žrtava koronavirusa u Europi otpada na populaciju domova za starije i nemoćne osobe. “Suočeni smo s tragedijom ogromnih i nesagledivih razmjera”, dodao je Kluge. Situacija nije ništa bolja ni u SAD-u: procjena žrtava je u tijeku. U jednom domu u državi New Jersey sa 700 raspoloživih kreveta, otkrivena je mrtvačnica puna tijela umrlih. U jednom domu u Kataloniji zdravstvene su službe pronašle tijela umrlih štićenika još u krevetima. Već smo pisali o stravičnoj situaciji u Italiji gdje je u tijeku “tihi pokolj talijanskih djedova”. Orkan pandemije stresao je jesenska stabla zapadne civilizacije koja kreće neminovno na strmi put obračuna s vlastitom savjest.

Neće biti lako, već sada na europskim sudovima gomilaju se tužbe na sustav koji je očito radio ispod, daleko ispod, zajamčenih standarda zaštite. Rezultati istraga prelit će se i u političku arenu i, ako Bog da, mnoge će političke garniture diljem Europe i svijeta biti izbrisane s političke karte. Kad govorimo o 80 i 90-godišnjacima mislimo na generaciju Europljana koja je podigla kontinent iz pepela Drugog svjetskog rata. Nedavno sam razgovarao s predsjednikom porečke udruge umirovljenika “Galija” Francom Dobrilovićem koji mi je s ponosom ponudio podatak da Poreč ima oko 4.000 umirovljenika i da je velika većina njih umirovljena s punim radnim stažem. To su ljudi koji su desetljećima punili proračunske kase od jedinica lokalne samouprave do one središnje, državne. Ovih je dana u talijanskim medijima objavljeno posljednje pismo 85-godišnjeg umirovljenog odvjetnika koji je umro od korone u jednom domu za starije i nemoćne. Pismo je posvetio sinovima i unucima: osnovna je poruka da je čovjek bio svjestan da umire kao broj, u totalnoj samoći, vezan za krevet i nemoćan da se brani. Kaže “brijali su me i prali tek kad bi saznali da mi netko od rodbine dolazi u posjet.”

Novinar lista Corriere della sera Michele Farina usporedio je sustav domova s otočjem na kojemu živi paralelni, zaboravljeni narod, neka vrsta Bermudskog trokuta kojeg valja izbjeći, držati se na pristojnoj distanci. Istražno sudstvo u svim europskim zemljama imat će pune ruke posla jer govorimo o brojci od oko 100.000 umrlih štićenika domova na globalnoj razini. To je jedan pristojan grad.

Mislim da je ova kriza razgolitila nesnošljivi hedonizam zapadne civilizacije koji isključuje bolest, starost i smrt. Virus nagriza i ustaljeno, glupo uvjerenje da je dostignuti stupanj tehnološkog razvoja resetirao povijest, uvjereni smo da je ona ispod nas, nešto što je prošlo i prevladano. Učenicima i studentima osnovnih i srednjih škola trebalo bi ponuditi na čitanje statute bratovština istarskih gradića na kojima se nekad davno gradio socijalni i društveni sustav kapilarno i linearno iznad i preko klasnih i dobnih razlika.

Jednom sam posjetio istarske udruge u New Yorku. Stariji članovi pričali su mi da se udruživanje po zavičajnoj liniji, početkom prošlog stoljeća, gradilo po nekim prioritetima: pomoć gladnima i pokrivanje troškova pogreba onim članovima čije obitelji nisu bile u mogućnosti ponuditi dostojan pokop. Na kraju, dok se gospodarska kriza sprema pokazati zube prisjećam se pokojnog Žminjca Prima Rovisa koji mi je govorio: “Picio mio, el mondo no iera mai cussi pien de bori” (“Mali moj, u svijetu nije bilo nikad nagomilano toliko novca kao danas”). Kriza će, nadam se, prisiliti politiku na promišljanje novog sustava raspodjele. S kojim političkih oblicima ili režimima će se to sprovesti, to još nitko ne zna.prenosi

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave