Što je ono što svima izmami osmijeh na lice??

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

napovoljnija invalidska kolica

 

Posljednjih dana, svjedoci smo loših vijesti u našoj državi, promjenjivog vremena, nikad prestale financijske krize, te na posljetku… nespresušnog lošeg načina života koji je prožet stresom te manjkom slobodnog vremena što sve tiho, malenim koracima uništava naše zdravlje. S obzirom na sve navedeno i još mnogo mnogo toga, danas sam odlučila pisati o onome što ipak svima, ili barem većini, izmami osmijeh na lice.

Prije svega, ono što baš svakog čovjeka dobrog srca uvijek iskreno usreći su – djeca 🙂 Zašto? Pa baš zato što su djeca toliko jednostavna, topla, nježna, neiskvarena, iskrena… Djecu uopće ne znanima koja je stranka na vlasti, nosi li ono markiranu odjeću i obuću, jede li voće s običnih polica ili pak onih koji tvrde da je njihova hrana „bio hrana“, niti ih interesira što sutra možda neće imati struje, a bome ne brinu ni o tome kad će im konačno stići plaća i kad će napokon šef shvatiti da je vrijeme za povišicu. Sve navedeno djecu uopće ne zamara. Jedino što je djeci bitno, i što djeca neprestano iskazuju, je – ljubav <3 Upravo ljubav je emocija koju svaki čovjek osjeti čim pogleda dijete koje mu se nasmiješi, koje ga dotakne, zagrli, poljubi… Dijete nikada nije simbol negativnih emocija, već uvijek zrači radošću i ljubavlju. Upravo se zato baš svaki čovjek nasmiješi i osjeća sretnim kad ugleda dijete, jer smo svi mi nekada bili djeca… zapravo, priznat će, nažalost, samo neki… mi još uvijek i jesmo djeca! U svakome od nas krije se jedno maleno dijete koje žudi samo za toplom ljubavi. Dijete kojemu moć i pozicija u društvu nisu najvažniji. Već sreća njegove obitelji, iskrenih prijatelja i sebe samoga. Djeca su ta koja nas podsjećaju kakvi bismo svi mi barem povremeno u životu trebali biti. Ljudi koji ne mare za materijalno, već za onim pravim vrijednostima u životu, a to su ljubav i zdravlje.

 

 

Međutim, htjeli mi to priznati ili ne, kako je i sam znanstvenik William Glasser zaključio, prvo trebamo zadovoljiti svoje biološke potrebe kako bismo mogli krenuti zadovoljavati naše psihološke potrebe poput ljubavi i pripadanja, moći, slobode i zabave. U skladu s time, jasno je kako većinu ljudi uvijek, ali baš uvijek, obraduje fini obrok. Nema ljepšeg kad ti majka, otac, suprug, supruga, sin ili kćer pripreme tvoje omiljeno jelo. U tom trenutku i ako nisi bio gladan, postat ćeš gladan jer znaš koliko odlično ta osoba priprema to jelo. Jednostavno, sline ti počnu curiti i ti moraš probati barem zalogaj. No, nitko nikad nije stao samo na jednom zalogaju…

 

 

Isto tako, kad si mlad, kad se školuješ i kad konačno dođeš do tvog velikog cilja i želje – diplome u ruci, ti si sretan čovjek. Zašto? Baš zato jer znaš da se saaav onaj trud isplatio, i da se isplatilo svo to subotnje učenje kad su se drugi opijali po klubovima tulumareći. Da se isplatilo biti pošten, uvijek stajati iza svojih stavova, pomagati drugima i zaista sa svim svojim srcem truditi se u nečemu što će jednoga dana biti tvoj posao. Vezano za to, također nam je svima jasno da ono što usreći baš svakog čovjeka jest – dobro radno mjesto. Međutim, imam potrebu objasniti što ja smatram pod pojmom „dobro radno mjesto“.

To svakako nije mjestogdje primaš visoku plaću, trpiš šefa i kolege koji su strašno bezobrazni i radiš dan i noć iako imaš obitelj kojoj si potreban. Ne, to nije „dobro radno mjesto“. Dobro radno mjesto, po mom mišljenju, je posao u kojem uživaš. Posao kojeg voliš. Posao na kojeg te netko nije natjerao, već si ga sam izabrao. Posao za koji primaš dovoljnu plaću, po kojoj osjećaš da se dovoljno nagrađuje tvoj svakodnevni trud i rad. Posao koji ti daje da živiš van toga posla. Koji ti omogućuje da dovoljno vremena provodiš sa svojom obitelji, da odeš s prijateljima za vikend na pecanje… uglavnom, posao kojemu je jasno da posao nije sve na svijetu! Već samo dio ovoga svijeta. Dio koji ispunja tvoj dan, koji ispunja tebe kao osobu, koji ti omogućuje da prehranjuješ sebe i obitelj, ali isto tako onaj kojemu je jasno da ti mora pružiti dio vremena za slobodu i zabavu.Jasno mi je kako će vjerojatno mnogi od vas reći da takav posao na ovome svijetu ne postoji. I možda ste u pravu. No, ja smatram kako bi se čovjek ipak trebao truditi da od svog zaposlenja dobije što više može. I da bude svjestan da to neće biti idealni uvjeti rada, no da će ipak, uz njih i unatoč njima, moći dobro živjeti. Sa što manje stresa, sa što boljom plaćom i sa čim većim slobodnim vremenom za svoju obitelj.

I na kraju, ono što nas sve neizmjerno usrećuje su – dobri ljudi oko nas. Naš partner/partnerica, naša djeca, unuci, prijatelji, kolege, rodbina… Ljudi kojima je stalo do nas. Ljudi koji nam žele pomoći bez da u toj pomoći gledaju vlastiti interes. Ljudi koji znaju da novac nije sve na svijetu. Ljudi koji njeguju prave vrijednosti života. Svi mi pozvani smo da budemo upravo takvi ljudi. Jer nijedna novčana nagrada ne može nadmašiti iskrenu sreću drugoga čovjeka kojoj ste vi pridonijeli

 

 

 

 

 

Draženka D., Treća dob

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?