ŠTO JE I KAKO FUNKCIONIRA DRUGI MIROVINSKI STUP
Neovisno o tome jeste li već dugogodišnji korisnik mirovine ili pak budući umirovljenik, sigurno biste željeli razumjeti kako funkcionira mirovinski sustav u cijelosti, a naročito, u posljednje vrijeme često puta spominjani, drugi mirovinski stup. Jesu li doista istiniti medijski natpisi o neodrživosti mirovinskog sustava te kako na to utječe postojanje drugog mirovinskog stupa?
Pogledamo li kojih dvadesetak godina unazad, vidjet ćemo da je do velike mirovinske reforme 2001./2002. došlo zbog sve lošije demografske slike i činjenice da stanovništvo iz godine u godinu stari, manji je broj rođene djece, a mlađe, radno aktivno stanovništva odlazi „trbuhom za kruhom“.
Nekada je postojao samo jedan mirovinski stup u koji se slijevao sav novac koji su zaposleni izdvajali za mirovine tadašnjih umirovljenika, nešto poput kolektivne odgovornosti mlađih za starije. To je izgledalo kao trgovina na veliko, ali bez skladištenja robe i stvaranja zaliha, prikupljeni novac bi se bez zadržavanja „u skladištu“ uplaćivao na račun umirovljenika. Međutim problem je nastao kada je omjer između zaposlenih i umirovljenih osoba pao na 1,2 zaposlene osobe prema 1 umirovljeniku.
Tada je uveden sadašnji sustav koji se sastoji od prvog, drugog i trećeg mirovinskog stupa i kombinacija je državnog i privatnog načina financiranja mirovina. Prvi stup utemeljen je na tzv. međugeneracijskoj solidarnosti, što zapravo znači da radno aktivno stanovništvo (slično kao i prije spomenute mirovinske reforme) uplaćuje 15% svoje bruto plaće iz koje se direktno financiraju mirovine. Kada jednog dana to isto radno aktivno stanovništvo ode u mirovinu, financiranje prvog stupa osigurat će njihova djeca i unuci, točnije djeca koja se danas još uvijek bezbrižno igraju u vrtiću.
Drugi mirovinski stup je baš kao i prvi, obavezan, članstvo u njemu nije dobrovoljno i za njega se mora izdvojit pet posto od bruto plaće. Razlika je prvenstveno u tome što je drugi mirovinski stup zamišljen kao privatni način financiranja mirovine i nije utemeljen na međugeneracijskoj solidarnosti. Štoviše, ideja mirovinske reforme bila je ta da se novac uplaćen u II. stup investira putem mirovinskih fondova i na taj način uvećava. To bi na neki način značilo da drugi mirovinski stup nije trošak, nego štednja, pojednostavljeno – to je skladištenje robe i stvaranje zaliha za stare dane. U II. stup uplaćuje se oko 5,6 milijardi kuna godišnje.
Novac koji su korisnici II. stupa dosad uplatili mirovinskim fondovima nije potrošen na mirovine sadašnjih umirovljenika, prikupljen novac u privatnom je vlasništvu svakog korisnika i stoji na njegovom osobnom računu kod izabranog mirovinskog fonda. Važno je naglasiti da se taj novac nasljeđuje, bilo kroz obiteljsku mirovinu, bilo kao ostavina.
Ali što sve to konkretno znači za izračun visine mirovine? Može li doista drugi stup povećati primanja umirovljenika ili je njegovim uvođenjem isključivo spriječeno (odgođeno) urušavanje mirovinskog sustava?
Prema sadašnjim očekivanjima buduće mirovine isplaćivale bi se dijelom iz I., a dijelom iz II. stupa. Na dio koji bi umirovljenici primali iz I. stupa ne bi značajno utjecali duljina radnog vijeka i visina plaće, ali bi zato II. stup uvelike ovisio o duljini rada i visini plaće te bi trebao biti znatno viši od dijela mirovine isplaćene iz I. stupa.
Drugim riječima, budući umirovljenici će primati veće mirovine što duže rade i što im je veća plaća. Tome dodatno pridonosi i nova reforma mirovinskog sustava koja je prouzročila niz negativnih reakcija u društvu zbog očekivanog povećanja radnog vijeka na 67 godina. Iako su zbog negativnih demografskih kretanja reforme neophodne, prije svega je potrebno poslušati glas umirovljenika i zadovoljavanje njihovih potreba staviti ispred potreba državnog aparata, na kraju krajeva nije li upravo to smisao međugeneracijske solidarnosti?
Maja Jurić, mag. iur., Treća dob
Vijesti
