DOBRI ZAKONI, LOŠA REALNOST!
Još uvijek nismo postali društvo s jednakim mogućnostima za sve
Prepreke i problemi s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom u Hrvatskoj su ogromne. Na zakonodavnom planu u Hrvatskoj su učinjeni značajni pomaci. U praksi su, međutim, pozitivni pomaci sporiji, zbog čega osobe sa invaliditetom ne mogu na ravnopravan i aktivan način sudjelovati u životu zajednice jer su diskriminirani po svakoj osnovi. Čemu služi taj zakon kao i mnogi ostali?
Trenutno je stanje takvo da je društvo mišljenja da se od osoba sa invaliditetom ne može očekivati nikakva aktivna uloga u društvu. Iz tog razloga mnoge osobe sa invaliditetom nalaze se u položaju ovisnosti o drugima i izložene su socijalnoj isključenosti. Takve vrste predrasuda drastično povećavaju jaz i stvaraju još veće probleme. U tim okolnostima, osobe sa invaliditetom često su osuđene na kućnu izolaciju, što na kraju rezultira pogoršanjem njihovog mentalnog zdravlja i ovisnosti o drugima.
Najveći broj pritužbi prošle godine pravobraniteljici za osobe s invaliditetom bio je u području socijalne zaštite, potom slijede područja rada i zapošljavanja, pristupa dobrima i uslugama, mirovinskog osiguranja, zdravstva te odgoja i obrazovanja.
Također su to i područja u kojima su bile utvrđene povreda prava zajamčenih zakonom, međunarodnim dokumentima te Ustavom Republike Hrvatske i taj broj se svake godine povećava i sve sve svodi na to da se stvaraju gorki slučajevi a sve manje ostvaruju uvjeti propisani zakonom. Što nam to govori. Da ih jednostavno nije briga?
Velika je razlika i položaja osoba s invaliditetom ovisno o području u kojem žive pa ako se nalazite u manjoj, nerazvijenoj sredini, to će biti gore po vas, stoji u priopćenju Ureda pravobraniteljice koja kaže da je tako već 10 godina otkako je ona na svom položaju.
Inkluzija – neostvareni ideal? Pristupačnost – nevidljivo
Iako zakoni naglašavaju prednosti i značaj inkluzivnog pristupa obrazovanju osoba sa invaliditetom ili posebnim potrebama, njeno provođenje se pokazalo kao ”klizav teren” za obrazovne institucije. Zakoni nalažu obrazovnim ustanovama da osobama s invaliditetom i otežanim kretanjem omoguće normalan pristup unutrašnjosti ustanova, tj. učionicama, čitaonicama, knjižnici, toaletu i drugim prostorijama. Mnoge ustanove – navodeći kao razlog nedostatak novca – nisu ispoštovale ove pedagoške standarde i normative. Neadekvatni prilazi nisu samo problem redovnih obrazovnih institucija, nego čak i onih namijenjenih isključivo obrazovanju osoba s invaliditetom, tj. specijalnih škola, a isto tako i specijalnih bolnica, toplica isl…
Kako bi se osobama s invaliditetom osiguralo njihovo pravo na život u zajednici, što je dužnost Republike Hrvatske preuzeta ratifikacijom obvezujućeg međunarodnog dokumenta, Konvencije o pravima osobe s invaliditetom, potrebno je pružiti podršku za život u zajednici, razvojem usluga kao i ostvarivanjem svih uvjeta propisanih zakonom!
Ove usluge moraju se razvijati unutar svih sustava – socijalne skrbi, zdravstva, obrazovanja, prometa, a njihova dostupnost treba biti zajamčena svakoj osobi s invaliditetom, sukladno njezinim individualnim potrebama, neovisno o vrsti i težini invaliditeta. Često se u javnosti može čuti da neke osobe s najtežim invaliditetom ne mogu ili nisu sposobne živjeti u zajednici. Pravo na život u zajednici je univerzalno pravo i pojedina osoba s invaliditetom ne mora prolaziti ‘test podobnosti’ da bi ga ostvarila. Zašto ispada da se moraju redovno boriti za svoja prava a vrlo često nemogu to sami. Dužnost je društva svakom pojedincu, osobi s invaliditetom osigurati poštivanje ovog prava, uz osiguravanje potrebnog, individualno određenog obima podrške, sukladno njegovim potrebama.
Naglasak se uvijek mora staviti na njihove preostale radne sposobnosti, mogućnosti i kapacitete koje treba dalje razvijati i jačati.
Invaliditet nije i da nikad ne može postati razlog za nedostojanstven život. Kao djelu ljudskog roda, osobama sa invaliditetom pripadaju sva ljudska prava i osnovne slobode, bez ikakve diskriminacije! Ne, oni neće “prihvatiti život koji imaju i prilagoditi se tome”. Za bolji život osoba s invaliditetom trebamo manje suočavanja sa institucijama i veću pravednost kroz ostvarivanja njihovih uvjeta u svim segmentima.
Sandra Vukušić, sociologinja
