Cijelu je Hrvatsku opako pogodila groznica sa dočekom nogometaša naše reprezentacije, koji su ove godine osvojili srebrnu medalju. Trgovi su bili puni, novaca je bilo za vatromet, za pjevače koji su radili dobrodošlicu. Novaca je bilo za avione, transparente, za sve. Bilo je novaca za platiti pjevača, zbog kojeg Hrvatsko srebro u svijetu opet ništa ne znači. Što bi značilo?  Za sve je bilo novaca, ali sada, ljudi stisnite zube još malo jače, jer je državni proračun, kojeg ste mukotrpno punili, opet manji i mršaviji.

Da, novaca će biti manje, za plaće, za mirovine pogotovo, za isplate socijalnih pomoći, za lijekove i hranu neće biti novaca. Jer se slavila srebrna medalja, naših vatrenih. Dok su ljudi redom od uzbuđenja gotovo padali u nesvijest i slavili rijetko tko se pitao što je sa gladnim Hrvatima i čiji novac financira doček. Doček se nije održao u jednom gradu, išlo se od grada do grada; Zagreb, Varaždin, Omiš, Imotski, Zadar, Donji Miholjac samo su neki od gradova gdje se veselilo, slavilo i klicalo. Svaka čast našoj momčadi koja je napravila odricanjima i bombastičnom igrom veliki uspjeh i pokazala da se trud svakako isplati. No, ruku na srce u nekim gradovima, ni taj doček nije bio nešto što će pamtiti po dobru.

Crna Hrvatska realnost koju je očito teško izbjeći

I dok se veselilo i slavilo slavlje je naravno trebalo biti jednako za sve. Da li poneseni emocijama oko nogometa ili je jednostavno riječ o nedostatku empatije, nema opravdanja za gnjusne činove. Iako smo svi trebali slaviti ujedinjenje, zbog uspjeha naših vatrenih, najugroženija skupina građana koja živi na rubu egzistencije, nikako se nije uklopila u cijelu priču. Starija žena, umirovljenica iz Splita, došla je pozdraviti vatrene, kao i svi ostali. Žena se ne diči skupom odjećom, jer ju ne može priuštiti, no nije ni sanjala, da koliko se okrutnosti i frustracija krije u njenoj okolini. Ženu već neki u gradu znaju jer je sama i živi teško od jako malih primanja, pa često zna „užicati“ koju kunu od ljudi u gradu. No taj dan je izašla slaviti i biti jedno sa svima. Pjevala, je veselila se, kada su je mnogi ljudi počeli vrijeđati, omalovažavati, gađati hranom i limenkama, uz grozne povike. Jedva se izvukla iz mase i otišla dalje od slavlja, jer očito zbog neimaštine nije dobrodošla.

U mnogim gradovima oni slabijeg imovinskog statusa počeli su skupljati boce i limenke. Njima bi kupili neke osnovne potrepštine u kućanstvu. Ovo je bila odlična prilika za njih. Tako je mislio i jedan umirovljenik iz Donjeg Miholjca, Blaž T.. Kupiti hranu za par dana, od boca biti će idealno. No ubrzo se suočio sa ljudima koji su mu otimali limenke i gađali ga tim istim limenkama. Razbacivali su mu boce i od straha za sebe, umirovljenik se dao, u bijeg. Stigne jesti koji drugi put. Ispratili su ga ovacijama i mnogim uvredama, kao da život sa kojim se suočava svaki dan nije dovoljno težak.

U Zagrebu je skupina umirovljenika negodovala izborom pjevača koji je na dočeku pjevao. Radi se o Thompsonu, za kojeg je starija generacija pretpostavila da nije dobar primjer za ono što se slavi. Između sebe su raspravljali o tome i načuli su ih ljudi kojima je to smetalo. Umirovljenike su počeli navlačiti, tresti ih, te im prijetiti. Očito danas više ne smiješ niti iznijeti svoje mišljenje i podijeliti ga sa prijateljima. Skupina umirovljenika se prestravljeno povukla van trga, te su doček vatrenih pogledali bez prijetnji, kod kuće.

Varaždin isto broji jednu situaciju koja nije ugodna. Ovaj puta nije radilo o zlostavljanju siromašnijih, no situacija je bila krajnje ozbiljna. Jedna se majka na trenutak okrenula posvetiti svojem manjem djetetu, kada su joj ostala nestala. Gužva se pred njom toliko gomilala, a ona je samo promatrala kako nestaju u gomili. Kako je imala kolica sa malim djetetom nije se mogla probiti kroz gužvu, iako je ljudima govorila da je propuste i iz kojih razloga. No masu je bilo briga. Počeo je doček i sva prestravljena se obratila policiji koja je na razglasu zaustavila  doček i opisala djecu i rekla njihova imena. No njih više nije bilo na korzu, jer su srećom malci otišli kući i od susjede javili mami da su doma i da su dobro.

Zar je moguće da oni trenuci koji bi trebali ujediniti ovako razjedinjene ljude, radi veselja i slavlja, uživanja i svega dobroga, mnogi i dalje rade ispade i nerede? Zar je moguće biti toliko okrutan i neuviđavan da ignoriraš majku koja je u masi gledala kako joj nestaju djeca, a još je pritom i vrijeđaš i guraš? A žena ima malu bebu? Zar je moguća ta surova okrutnost Hrvata prema Hrvatima koji nemaju za kruh? A imat će ga sve manje, jer je novac vatreno otišao na doček vatrenih. Živjela Hrvatska.