PRESTRAŠNO! Posljedni dani umirućega- “On je bio samo nemoćan čovjek za mene” Što možete? Pomoći i učiti od njih!

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

ovih dana gledam komentare ljudi koje boli briga za sve osim sebe pa se prisjećam ovog čovjeka. on me dočekao prvi dan kada sam došao u bolnicu. bio je moj prvi cimer. ispijen, bez zubala, niti jednom mu nisam vidio oči jer ih nikada nije otvorio. ne znam ništa o njemu. možda je bio najgora osoba na svijetu. možda je bio najbolja. ustaša? četnik? peder? političar? komunjara? svecenik? mogao je imati potpuno drugaciji pogled na svijet od mene. mozda bi se posvadali da smo pricali o nasim pogledima na svijet, ali nismo. to nije bilo bitno. to me nije zanimalo. on je bio samo nemocan covjek za mene.

cijeli dan i cijelu noć, on je vikao “sestro!” “sestro, vode!” “vode!”. svi su znali da će umrijeti do jutra pa mu nisu pridavali neki znacaj. voda je bila kraj njega cijelo vrijeme, ali on nije mogao do nje. imao je slamkicu jer drugacije nije ni mogao piti. ispricali su mi se sto su me stavili s njim u sobu, jer je bio glasan. obecali su mi drugu sobu sutra. meni nije bio problem sto sam s njim. znao sam da necu spavati.

moji problemi su izgledali beznacajno u odnosu na umiruceg dedu kraj mene. na pocetku mi je bio glasan, isao mi je na zivce. drugi su mi prenijeli dojam da je normalno da ga ne dozivljavam. neka se dere. ionako ne zna sto se dogada.

medutim to “sestro, vode” mi je pocelo smetati na nekoj drugoj razini, pogotovo kada vode nije dobivao pa sam se ustajao i davao mu vode kada god je to trazio. vise mi nije isao na zivce. htio sam da mu bude bolje. htio sam da dobije tu vodu koju jedino trazi. cijelo vrijeme je bila kraj njega, a on je nije mogao uzeti. nije se mogao pomaknuti. zvucao je kao da ga cijelo vrijeme nesto boli. htio sam mu pomoci, ali nisam imao kako osim te vode.

kroz cijelu prvu noc smo se druzili. kada god je trebao vode, dobio je vode pa se stisao na kratko. i tako u krug do jutra. bez previse spavanja. ne sjecam se jesam li uopce zaspao.

 

Redaju se veliki propusti Hitne pomoći- “Ostavili čovjeka sa srčanim napadajima…”

 

 

u nekom trenu su mene odveli na neki pregled ili slikanje, ne sjecam se. ali kada sam se vratio nije ga vise bilo. umro je. odjednom mi je nedostajao.

“Arogantni patolog ne dopušta da vidim oca, kao da je umro od kuge.Sram me što sam sestra, pocjepala bi tu licencu”

 

nije bio jedini covjek kojeg nisam znao, kojega sam htio smiriti i odvratiti od njegovih bolova, a koji je ovdje umro. bio je još jedan koji je ostao bez nogu. stalno je pogledavao ispod plahte, nije mogao glasno govoriti. pola toga ga nisam ni čuo. govorio sam mu da ne gleda dolje, da se s time ne zamara. da drzi snagu i koncentrira se na nesto drugo. htio je gledati olimpijadu medutim signal na tv-u je bio los. nabavili smo mu drugi reciever za tv, uzeli smo stap za infuziju od sestara, stavili antenu na njega da moze gledati olimpijadu. poslije se i meni stanje pogorsalo pa ga vise nisam vidio. ali saznao sam da nije prezivio.

to dvoje ljudi ja nikada necu zaboraviti. nikada necu zaboraviti kako izgleda covjek koji umire i koji je kao dijete. bespomocan. nikada necu zaboraviti ni kako je meni bilo kada nisam mogao nista. ovisio sam o drugima i njihovoj dobroti. najgora stvar je kada sami ne mozete nista. mene je bilo sram sto se ne mogu micati i sto su morali brinuti o meni. osjecao sam sramotu, a ne bespomocnost. osjecao sam se kao da bi radije bio mrtav nego da se o meni netko brine. ja sam htio pomoci nekom drugom, a ne da se drugi o meni brinu!

danas gledam svoj narod kako bez emocija i razmisljanja pljuje po drugima. pljuju na one bespomocne i misle samo na sebe. gledam kako se svi mrze. gledam nervozne ljude. gledam kako reagiraju na glupe sitnice i eksplodiraju. onda i ja eksplodiram kada to gledam. dobijem slom zivaca.

ono sto sam sigurno naucio jest da je covjek u skroz drugom mentalnom sklopu kada ga nista ne boli, a kada ga boli – onda je jedno veliko nista. onda je manji od makova zrna.

zato bi bilo dobro da se povremeno sjetimo kako je to kada te nesto boli i kada si bespomocan. jer kada te ne boli nista, onda su i najmanje stvari veliki problem. onda gledas samo na sebe.

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave