U puno slučajeva bismo se umjesto: “Što još trebam napraviti?”, trebali zapitati: “Što trebam prestati činiti?”
Jeste li primijetili da je naša zapadnjačka civilizacija prvenstveno civilizacija akcije? Djelovanja, poduzimanja, činjenja. Što samo po sebi nije loše, ali jednostavno nije ispravan odgovor na svaku situaciju. I često nije pravo rješenje.
Primjerice, ako u partnerskom odnosu nešto nije kako valja, pitamo se: “Što trebam učiniti?”
Ako se djeca u pubertetu počnu ponašati odbojno prema roditeljima, prva je pomisao: “Što da poduzmem?”
Ako nismo zadovolji svojim financijama, pitamo se: “Što još mogu raditi?”
A ustvari bismo se u puno slučajeva, umjesto: “Što još trebam napraviti?”, trebali zapitati: “Što trebam prestati činiti?”
Zanemarivanje vlastitih želja
Primjerice, ako imate osjećaj da puno toga činite za svog partnera ili partnericu (ili za svoj brak), a ne dobivate zauzvrat ono što ste očekivali, možda je vrijeme da se zapitate što biste trebali prestati raditi? Možda dajete partneru nešto što on uopće ne traži od vas ili ne treba (a vi na to trošite puno vremena i energije)?
Možda toliko dajete prvenstveno zbog vlastitog osjećaja da ste jedino takvi dovoljno dobri? Možda ste u toj navici pretjeranog davanja zanemarili vlastite želje pa ste postali ogorčeni i nezadovoljni?
Možda je ono najvažnije što treba što prije izbaciti iz svakog partnerskog odnosa kako bi on procvjetao: kontroliranje, prigovaranje, durenje ili očekivanje da druga osoba bude nešto što nije. Kad otpustite dio onoga što ste do sada mislili da ‘morate’ raditi, otpustite bilo kakve napade i kritike usmjerene prema partneru i pronađete u svakom danu svoje vlastite užitke, tada stvari puno lakše ‘sjednu na svoje mjesto’.
U odnosima s djecom, također je, osim onoga što činite, izuzetno važno i ono što ne činite.
Primjerice, roditelju je često brže i jednostavnije pospremiti za djetetom, nego ga naučiti da sam posprema. Ali što ako činjenjem mnogih stvari za dijete, time djetetu zapravo oduzimamo moć? I činimo ga nesposobnim za budućnost?
Moja asistentica Tea već u vrtićkoj dobi poučila je svog sina Nina kako da najbrže pospremi svoje igračke nakon igranja i on je to usvojio kao naviku. I razvio je osjećaj za urednost koji će mu dobro doći kroz čitav život. Ne pospremanjem za njim učinila mu je puno veću uslugu, nego da je svaki put pospremila.
Kad nastupi olakšanje
Također, kad dijete koje je u pubertetu postane hirovito ili odbojno prema roditeljima, upitajte se što je potrebno iz vašeg međusobnog odnosa izbaciti – postoji li prigovaranje, predbacivanje ili pak pretjerano ugađanje, s kojim bi bilo mudro prestati? Dijete te dobi ima snažnu potrebu za vlastitim osamostaljivanjem i osnaživanjem i ono što mu je u važno tom razdoblju je da mu roditelj pruži priliku da pokaže koliko je sposoban, odgovoran i odrastao i da ima u njega povjerenja.
Nečinjenje i izbacivanje nepotrebnog je korisno u mnogim situacijama. Kad god u životu zapnete, umjesto potrebe za dodatnim akcijama, pokušajte radije prvo sami sa sobom sjesti u miru i upitati se: Što trebam izbaciti? Što bi bilo blagotvorno da prestanem činiti?
Bit će vam drago kad shvatite da se tu najčešće radi o stvarima zbog kojih se ionako ne osjećate dobro i osjetit ćete pravo olakšanje kad ih prepoznate i zatim smognete snagu, hrabrost i odlučnost da ih iz svog svijeta izbacite.prenosi
Vijesti
