U Hrvatskoj raste sve veći broj osoba koji imaju više od 65 godina. Mnogi od njih više ne mogu samostalno brinuti za sebe i trebaju biti u mogućnosti da ostanu kod kuće te imati dnevnu pomoć: u jutarnjim i večernjim satima na WC, oblačenje i svlačenje, mijenjanje pelena, ustajanje iz kreveta, prilikom izlaska iz noćnog spavanje ili općenito u kućanstvu.
Među korisnicima pomoći u kući je više starijih osoba. Uz odgovarajuću potporu mnogi neće trebati biti u domu za starije i nemoćne osobe te može dostojanstveno završiti svoj život kod kuće. Rođaci zbog pomoći kod kuće mogu također i brinuti o svojima pri odlasku u školu ili na posao.Pomoć u domu u obliku socijalne skrbi ne trebaju samo starije osobe, već i osobe s invaliditetom, neki pacijenti s kroničnim bolestima (kao što su multipla skleroza), te ozlijeđeni.
Osobe koje imaju pravo na pomoć:
-osobe starije od 65 godina koji nisu sami sposobni za samostalni život.
-osobe sa statusom invalidnosti po zakonu.
-druge osobe s invaliditetom, ako imaju priznato pravo na primanje pomoći i njege.
-kronično bolesne i osobe s dugoročnim zdravstvenim problemima, koje nemaju status invaliditeta, ali prema odluci nadležnog radnog centra za socijalnu ne smiju primati socijalnu pomoć te druge osobe koje ne mogu živjeti samostalno.
-teško bolesna djeca ili djeca s teškim ili duboke nedostacima u fizičkom ili psihičkom razvoju, koje nisu uključene u organizirane oblike skrbi.
Prema statističkim podacima iz popisa 2011.godine , čini se da veliki broj građana koristi doplatak za pomoć i njegu, te druge (najčešće vlastite) izvore prihoda kako bi osigurali neki neslužbeni oblik pomoći druge osobe. Naravno, otvara se pitanje kvalitete takvih usluga, mogućnosti zloporabe starijih osoba i drugih problema koje donosi ulazak neprovjerenih i needuciranih ili nedovoljno educiranih osoba u domove ljudi koji trebaju pomoć.
Sve nedavno izrađene socijalne strategije, kao i strategije koje se trenutno izrađuju, upućuju na deinstitucionalizaciju socijalnih usluga i zadržavanje korisnika u vlastitom domu, gdje im pomoć pružaju mobilni timovi osposobljeni za takvu pomoć.
Pružanja usluga u kući od strane specijaliziranih neprofitnih organizacija je put dostupan širem krugu starijih osoba. Zbog dostupnosti i kvalitete koju daju korisnicima, ovaj oblik pružanja pomoći integriran je u sustave socijalne (ponekad i integrirane zdravstvene) skrbi većine razvijenih zemalja širom svijeta. Iako je i u Hrvatskoj pružanje socijalnih usluga od strane neprofitnih organizacija prepoznato u okviru politika, strategija, pa čak i zakona o socijalnoj skrbi, još uvijek takve usluge najčešće ostaju van sigurnosti proračuna na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. Trenutno se i takve usluge za sredstva trebaju izboriti na natječajima s kojima se obično sufinancira samo dio usluga i to za najduže godinu dana. Uvijek je to uz preduvjet raspoloživosti sredstava iz lokalnog ili državnog proračuna i uspješnosti projekta na natječaju. Uz toliko preduvjeta, često se gase usluge neprofitnog sektora, ili se usluge komercijaliziraju tj. naplaćuju od onih koji to mogu platiti. A to obično nisu socijalno ugrožene osobe i udruge se samim tim susreću s moralnom dilemom o nastavku rada koji više nije u skladu s misijom udruge, ili gašenju usluge/udruge.
Kako se kontinuirano velika većina sredstava iz raznih proračuna za socijalnu skrb troši na novčane naknade, a manjina na usluge, može li se konačno napraviti zaokret? Mogu li se izdvojiti konkretne socijalne usluge od bitnog interesa za zajednicu (već i jesu u okviru Zakona o socijalnoj skrbi), izdvojiti ljudi kojima te usluge trebaju (već i jesu putem nadležnih iz centara za socijalnu skrb) i preusmjeriti raznorazna novčana davanja u pružanje usluga, dobrim dijelom i putem educiranih i provjerenih ljudi iz neprofitnih organizacija? Mogu li se sredstva za takve usluge uvrstiti u proračune, ili barem financirati programe prioritetnih usluga u vremenu trajanja mandata upravljačkih struktura? Uz nedostatak kapaciteta u domovima za starije i nezaustavljivi trend starenja populacije, imamo li uopće drugog izbora?
Sandra Vukušić, sociologinja
