Baka

Poput očinske figure strogost autoriteta me kori
Na zlu kob nepromišljenosti mladosti moje
Njezin kažiprst me uvijek spremno upozori,
To životno iskustvo iz nje gori  dok ona oštro zbori!

Nježno poput majke suze krvave lije,
Nikome osim meni ona tuge svoje isplakala nije:
O strahu, o gubitku, o nesreći, o bolesti…
Ne vidiš li brigu njenu, pitam sebe na rubu savjesti?

Svijetu je ipak ona samo draga i nasmijana
I jela njena njihova nepca maze
I prema svima u nevolji uvijek srca ugrijana
I često oni prema njoj svoju riječ pogaze

Još uvijek čujem glas Bake svoje:
„ Pozabil buš ti sve kaj sam rekla ja tebi dečec,
I ne buš mi se setil ni grobec posetiti kad bu mi se na vječni san snilo,
I bilo bu ko da me nigdar ni bilo…“

Napisao: Marko Paradžik