Svi padamo na reklame. Emocije su ono što prodaje. Mi smo ljudi od krvi i mesa koji su podložni emocijama. Reklame su dizajnirane tako da nas gađaju tamo gdje smo najslabiji, a to su naravno emocije. Pod utjecajem emocija, racionalnost pada u neki drugi plan i tako smo u zamci velikih trgovačkih lanaca, kojima etika nije nit vodilja prodaje. Potrošačka kupnja jest.
Svaki tjedan sve bolja prilika, sve bolja sniženja, sve više stvari koje nam katkada uopće ne trebaju, nalaze put u naš dom, jer smo emotivno zaključili, da baš to i sad trebamo. Jogurti koji su sniženi za cca 60 lipa, pahuljice isto tako, sirevi, salame koje po akcijskoj cijeni su sniženi niti za kunu, u umovima krajnjih potrošača djeluju vrlo efektno. Uštede su goleme. Iako su sve to dobro marketinško razrađeni scenariji koji se ponavljaju već godinama, rijetko tko od potrošača će se upitati koliko je ustvari uštedio kupnjom 3 artikla koji su bili sniženi za po 50 lipa svaki. Ali ona fenomenalna granica moći i uštede koju si postigao kupivši nešto jeftinije, je nešto neprocjenjivo.
Trgovine i trgovački lanci zaista ne rade ništa mimo zakona, ali sniziti jogurt sa 2.49 lipa, na 1.99, zaista i nije neka ušteda po naše džepove, samo mi mislimo da zaista jest velika stvar. Zakon o zaštiti potrošača navodi da su kažnjive samo one informacije o proizvodu koje su netočne i sl. I ako time navodi kupca da kupi ono što inače ne bi zbog predstavljanja nečeg nekakvim kakvo ustvari i nije.
Tako da se trgovine neetički služe emocijama svih nas, i daju nam onaj osjećaj utjehe i zadovoljstva s nekoliko skinutih lipa sa neke cijene. Ali ionako trebamo jesti, piti i kupovati, pa neka akcija, iako bi mogle biti bolje, dobro dođe.
