„Ne dopustite da moderan način života utječe na vas. Budite kavalir, volite i dajte svoj maksimum.“
Život sa džentelmenom
Svijet se temelji na revolucionarnim promjenama i bez njih, svakodnevnica ne bi bila ovakva kakva je, žene bi možda hodale u krinolinama, a na posao bi se išlo, umjesto sa 250 konja, na jednom konju. Ipak, jednu promjenu izdvajam, koja je omogućila milijunima ženama da nakon stoljeća šutnje propjevaju- pravo glasa. Opće je poznato da bez muke nema nauke, pa tako i ovdje. U vrijeme najvećih događanja, velikih izuma, kada stroj zamjenjuje čovjeka te se čovjek povlači korak nazad, žene su odlučile istupiti korak ispred. I tako smo, korak do korak došle i do danas, vremena kada žene, barem na prvi pogled (o ovo ću sigurno, obećajem, neki drugi put nastavku pisati) , su ravnopravne sa muškarcima, kada mogu biti ,ako bi Bijelo Dugme reklo, i mljekar i ljekar i apotekar, imati žute i zelene kose, nositi crop top-ove, sunčati se u toplesu jer napokon- na to imaju pravo. Pak, moram se zapitati, da li je sa velikom moć došla i velika odgovornost i da li su žene jedine kojima je pravo glasa promijenilo živote, ili nismo jedini spol koji je doživio „revoluciju“? I ono najvažnije, da li je krivac dobro poznati muški ego, ženski ponos ili oboje?
Ova tema mi je pala na pamet jednog ne baš toliko lijepog jutra kada sam se zapitala;“ Okej, očito je da mogu sama, no moram li baš uvijek?“ Ponedjeljak ujutro, kiša, mlada studentica koja ide na fakultet i vuče ogroman crveni kofer sa sobom. Ispred sebe ima 50-ak stepenica te joj ne preostaje ništa nego da ga sa svim snagama dovuče do gore.
Eh sada, u ovoj priči sve štima osim što ispred ide odrastao muškarac, u ranim 40-ima i gleda s podsmjehom na gore opisanu radnju. Prvo da naznačim, nitko nije ništa dužan napraviti niti se očekuje od nekoga da će prostirati crveni tepih i trčati uz mene s kišobranom kako se ne bi pokvasila. Ali da, puno bi mi značila u tom trenutku pomoć jer neke se činjenice ne mogu, koliko kod netko bio feminist i borac za prava žena, promijeniti. Jedna od tih činjenica je da taj gospodin ima duplo veću snagu od mene i da bi taj kofer puno lakše vukao po stepenicama od mene. Ne, to ne znači da ja to NE MOGU, ali da to radim puno teže. Kao što većini muškaraca teže ide usmeno izražavanje jer, hajmo reći, nisu toliko senzibilni kao žene*[1]. I zar nas to čini manje ravnopravnima? Ne, neke stvari su neizbježne, kao što je ova, dok su neke stvari naučene, kao što bi bilo da je gospodin priupitao da li mi treba pomoć( a fakat je bilo očito da treba). Sada dovodim u pitanje, gdje su nestali ti čuveni maniri?
Šutnja nije zlato
Ne baš toliko davno, žene su tek dobile prava na papiru, dok je svakodnevnica bila ponešto drugačija. Uglavnom kod kuće uz djecu i kuhinju ili na manjoj poziciji na poslu od muškaraca i uvijek sa muškarcem pod ruku. Čitala sam jedno istraživanje provedeno u Americi, da čak 79% ispitanih žena starijih od 60 godina, bi se rastalo od muža u prošlosti da je imalo priliku. Vjerujem da bi rezultati bili slični i na ovim prostorima. Današnje stanje skoro da je skroz obrnuto. Skoro svaki drugi brak završava rastavom, a svaka treća rastava pokrenuta je sa strane žene. Iako mnogi imaju razne „teorije zavjere“ zašto je to tako, da je danas sve ubrzano, da je danas svijet ovakav i onakav, da se više ne cijeni zajednica između muškarca i žene i tako dalje i tako dalje, razlog je poprilično jasan: žene više ne šute. Ne trpe. Nemaju strpljenja za to da im muškarac bane u 3 ujutro mrtav pijan iz kavane, nemaju strpljenja za to da one jedine rade kućne poslove. Čak više nemaju ni razloga ostati u braku zbog financijskih razloga ili zbog djece jer uglavnom ili imaju dobru financijsku podlogu(čitaj plaću) ili će se već nekako snaći radije nego spavati pored nekog koga više ne vole. Napokon se žene ne moraju pomiriti sa situacijom, kakva kod da ona je.
Drage bake, prisjetite se sebe u mladosti te šta ste sve morale durati kako bi sačuvale brak i soj ugled? Koliko je prije teže bilo biti žena ali jedna stvar je neminovna- imale su poštivanje. Nije bilo bitno kako tko izgleda, da li je žena jača, mršavija, koji je posao radila i da li je i bila udana. Svakoj ženi se obraćalo sa poštovanjem, ljubile ruke, otvarala vrata, oblačili kaputi, muškarac je bio taj koji prilazi ženi i pokušava sve da je osvoji. Da skratim, gledalo ih se na posve drugačiji način iako, posve sam sigurna, žene su i tada bile u stanju same si obući kaput ili otvoriti vrata, no eto, samim time što je žena bilo joj je iskazano poštovanje koje zaslužuje.
Rat svjetova
Naravno, činjenica je da su danas ipak i drugačija vremena. Dolaskom interneta nestala su pisma, dolaskom facebook-a nestala su udvaranja. Modernim dobom došlo je do promjene su sustava vrijednosti. No moram se zapitati, da li se dolaskom „žena na vlast“ u muškarcima probudio neki inat i skupno su odlučili otići u štrajk kavalirstva, ili se svijest žena toliko promijenila da su postale muškomrsci i odbijaju svaku lijepu gestu misleći da je to znak neravnopravnosti? Zar je muški ego toliko porastao u današnje vrijeme i zar se toliko toga promijenilo da je biti kavalir jednako sa biti papak?
Možda je pravi odgovor neki peti, ali bilo kako bilo, živimo u eri gdje su žene i muškarci u ratu. Muškarci ponosni, žene još ponosnije i nitko da spusti štit. Možda kada bi jedna strana popustila, uvidjeli bi se da i žene i muškarci vape za poštovanjem i manirima, da smo oduvijek bili jednaki i da je kavalirstvo, dokaz ravnopravnosti i ljudskosti.
Generalno gledano, izuzetci potvrđuju pravila što ne znači da ne postoji žena koja bi sa malim prstom podigla kofer od 50 kila i da ne postoji muškarac koji se savršeno usmeno izražava
Lea Č., Treća dob
