Humanizacija medicine
Kad govorimo o humanoj medicini ona kao viša znanstvena diferencijacija sadrži smisao višeg intelekta i empatije u srcu i razumu jedne više etike u svakom društvenom konsenzusu. Pojam humana medicina tako je sveobuhvatan da zahvaća veliki domet i područje medicinske etike u njezinu širem smislu. Taj se smisao može naslutiti i vidjeti iz definicije zdravlja kako je predlaže svjetska zdravstvena ustanova (WHO): ”Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti.” Premda bi se tako zamišljenom shvaćanju zdravlja mogao predbaciti neostvarivi ideal zdravlja, valja mu priznati da promatra cijelog čovjeka cjelovito – sa njegovim višeslojnim načinima postojanja, kao i svakog čovjeka, to jest sve ljude kad u pojam zdravlja ubraja i čovjekovu društvenu značajku, kad ga promatra kao bitno društveno biće, koje se i u zdravstvenom pogledu može ostvariti.
WHO uporno podržava ideal življenja i ideal prava na zdravlje, međutim također negira činjenicu da smo još u prošlom stoljeću ušli u doba propitkivanja održivosti i prešućuje onaj dio čovječanstva koji je ta prava nepovratno izgubio.
Zdravlje i bolest su postala stanja koja su teško odvojiva od tržišta i vezani su uz troškove određene globalnim tržišnim nadmetanjima. Zdravlje kao luksuz, a bolest kao prokletstvo postaju normirana stanja svakodnevnice u kojoj se širenje privatnog sektora u zdravstvu obavlja na štetu svih resursa u javnom sektoru.
Problemi se u javnom zdravstvu najčešće svrstavaju pod zajednički nazivnik promijenjenih stilova života i rizičnih faktora, a uzrok ima se traži u promjenama na razini ponašanja pojedinca i lokalnih zajednica bez puno veza sa globalnim ekonomskim sistemom. Sada više nego ikad vidimo koliko je životni opus Andrije Štampara važno izvorište konfrontacije sa neoliberalizmom u kojem se trenutno nalazimo. ”Cijeli društveni život je udešen tako, da u njemu mase ljudskih bića propadaju za ljubav jednog prividnog uspjeha i još prividnijeg bogatstva zaboravljajući da to gospodarstvo ide samo u korist nekima.” Giddens pak napominje kako ”u uvjetima moderne sve veći broj ljudi živi u okolnostima u kojima ”isklopljene” institucije, povezujući lokalne prakse s globaliziranim društvenim odnosima, organiziraju temeljne aspekte svakodnevnog života” dok Bauman individualizaciju kao zadanu okrenutost sebi dovodi u vezu s globalizacijom.
Ispravna zdravstvena politika neće se moći tako dugo voditi, dok su ekonomske razlike silno velike. Sve to dovodi do dehumanizacije svakog društvenog sistema pa tako i medicine. Ona prodire sve više u pojedine i najskrivenije vidike zdravlja i bolesti, pa tako i na štetu bolesnika. U izričaju bolesti pronalazimo i patnju no naša trenutačna definicija patnje prožeta je činjenicom da je ekstremna patnja teško zamisliva. No, biti podvrgnut deklaraciji koja osigurava jednakost ne podrazumijeva njezino istodobno osiguravanje pravednosti. Unatoč činjenici današnjih humanitarnih projekata patnja postaje daleko teško zamislivo, ali lako rješivo stanje dobro uhodanog civilnog društva jer najveći je napor otići na koncert ili nazvati na telefon.
Medikalizacija
Početkom 21. stoljeća javljaju se sve više novih bolesti. Pojam bolesti postaje univerzalan, sveobuhvatan i iracionalan. Ljudska očekivanja u pogledu zdravlja postaju sve veća, ambicioznija pa i izopačenija. Medikaliziraju se prirodni događaji kao što su starost, menopauza, trudnoća, spolne disfunkcije, manjak koncentracije, ćelavost, debljina. Počinjemo baratati novim dijagnozama kao npr. stanje kroničnog umora, praznička depresija isl. I potpuno prirodni društveni događaji kao što su rađanje, umiranje, promjena profesije, zapošljavanje… traže dodatnu ”medicinsku” potvrdu. Pacijenti dolaze do brze informacije putem interneta, informacija nije više privilegija zdravstvenih djelatnika.
Nitko danas ne niječe medikalizaciju.
Medikalizacija je ”proces u kojem se nemedicinski problemi počinju definirati a potom i tretirati kao medicinski, obično u terminima bolesti ili poremećaja”. Ivan Illich, poznati austrijski filozof i društveni kritičar bio je među prvima koji je skrenulo pozornost na važnost medikalizacijskog pristupa bolesnicima i u društvu općenito. On je tvrdio da medikalizacija u posljednjih nekoliko desetljeća mijenja životne događaje od rođenja pa do smrti, na primjer, često uzrokuje više zla nego dobra i govorio kako se danas mnogi ljudi nalaze u efektu cijelo životnog bolesnika. Medicinske mjere najčešće ne mobiliziraju snage pacijenta, nego ga čine pasivnim promatračem liječničke brige koju on podnosi. Pacijent se pretvara u pasivnog promatrača i gotovo nijemog sudionika u događaju koji ga u svemu nadilazi i počinje sve svoje nade i snage prebacivati na liječnika, na znanost i njezine službenike.
On podnosi i bolest i liječenje. Pasivan je i u bolesti i u liječenju. Kultura u kojoj živimo smješta bolest i bolesnika na rub događanja. Tko je bolestan on je izoliran, sveden na pasivnost. Izoliranost paralizira snage koje dolaze iz međuljudskih odnosa, a borba protiv boli otupljuje pitanje smisla boli, patnje i umiranja. Patnja je nešto šire od bolesti, nešto složenije i dublje ukorijenjeno u samu ljudsku narav. Budući da je ljudska patnja i šira i dublja od onog što zahvaća medicinsko-tehničko znanje, ni vrijeme bolesti se ne mora shvatiti samo kao izgubljeno vrijeme, nego kao vrijeme susreta sa smislom života.
Illich je smatrao da medicinska struka šteti ljudima kroz iatrogenesis , proces u kojem se bolest i socijalni problemi povećavaju zbog medicinskih intervencija. Smatra da se iatrogenesis događa na tri razine: klinička koja uključuje ozbiljne nuspojave, socijalna koja se oslanja na medicinske struke kako se nositi sa životom u njihovom društvu i strukturna koja je ideja starenja i umiranja kao medicinske bolesti učinkovito “medikaliziranih” ljudskog života i lijeve pojedinaca i društava manje je sposobna nositi s tim “prirodnim” procesima. Nove medicinske spoznaje, danas se crpe iz velikih, neovisnih svjetskih studija pacijenata i lijekova. Udio hrvatskog sudjelovanja u takvim studijama je, iskreno simboličan, pa shodno tome i naša odgovornost. Najvažnije je, da pacijent i liječnik u projektu liječenja moraju biti iskreni partneri. Pacijent, koji je zbog svoje bolesti vrlo ranjiv, mora imati jasnu informaciju o svojoj bolesti i stanju, te plan i mogućnosti liječenja.
Takav pristup smanjit će uobičajenu sumnjičavost i nepovjerenje pacijenta. To je najbolji način zaštite pacijenata od ”dobronamjernih”, pa i nekritičkog dijela farmaceutske industrije. Naime, terapija lijekovima predstavlja najuobičajeniji oblik tretmana u suvremenoj zdravstvenoj zaštiti. Stvaraju se nova shvaćanja bolesti i medicinskih stanja; jednom riječju, granice između ”normalnog” i ”abnormalnog” postaju krajnje elastične a nerijetko se te granice crtaju ”olovkama farmaceutskih tvrtki”. Njegova kritika medicine bila je velika, Naime, daje naglasak na umanjivanje važnosti medicine u otklanjanju bolesti. Učestalost bolesti kao što su tuberkuloza, kolera, dizenterija, tifus, šarlah se smanjila. Ali, ističe Illich, sve su te bolesti ubrzano nestajale puno prije uvođenja medicinske kontrole. Ironično, ali sulfa lijekovi i antibiotici su se pojavili u vrijeme kada su bolesti koje su učinkovito liječili prestale biti vodeći uzroci smrti na Zapadu.
Promjene u suvremenom društvu odražavaju se na promjene u medicini, kako se društvo mijenja tako se mijenjaju vidovi medikalizacije. Kako opasnosti od kojih suvremeni čovjek strepi bivaju sve neposrednije, tako suvremeni čovjek sve više želi i da njihova rješenja budu sve neposrednija. Suvremeni čovjek ”želi da i lijekovi budu neposredni (brza rješenja), koja nude pomoć na licu mjesta, kao i lijekovi protiv boli bez recepta. Iako su korijeni opasnosti možda bujni i zamršeni, mi želimo da naša obrana bude jednostavna i spremna da se angažira ovdje i sada. Preziremo bilo koje rješenje koje ne obećava brze efekte koje je lako postići, a koje možda zahtjeva dugo, neodređeno vrijeme da se pojave rezultati. Čak i više preziremo rješenja koja iziskuju da se pažnja posveti vlastitim manama i greškama, i koja nam nalažu da, u Sokratovom stilu, ‘upoznamo sami sebe”, ističe poljski sociolog Bauman.
Sandra Vukušić, sociologinja
