Jesti ili platiti režije?

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email

napovoljnija invalidska kolica

Dan po dan i ode pola godine! Dok smo protekle godine u vrijeme pandemije živjeli u suživotu s maskom i raznim mjerama Stožera, sada smo suočeni s bolnom činjenicom svakodnevnog povišenja cijena koje lete u nebo. U odnosu na prošlu i pretprošlu godinu cijene osnovnih prehrambenih proizvoda poskupjele su skoro 100%! Mnogi su zabrinuti i pitaju se kako preživjeti? Slušam neki dan u tramvaju razgovor između dvije putnice. Jedna kaže: „Ovo nije ništa, bit će još gore!“

Cijene hrane, goriva i režija rastu, dok su primanja za većinu stanovništva mala i nedovoljna za pristojan život. Najteže je umirovljenicima s malim mirovinama, a njih je najviše. Problema imaju i oni koji žive u gradu, ali i u izoliranim, ruralnim mjestima.

Tijekom proteklog desetljeća ostali su u svom mjestu bez javnog prijevoza, pošte, zdravstvene ordinacije. Nema ni trgovina, tek poneki mali, privatni dućan na više kilometara udaljenosti. U jednom mjestu u Lici ostali su i bez kioska u kojem su nakon zatvaranja pošte mogli obaviti i neke financijske usluge. Otjerani su u izolaciju.

Došla su teška vremena! Žalosno je da generacije koje su svojim radom izgradile ovu državu radeći desetljećima, danas se moraju boriti za golu egzistenciju. Oni stariji stanovnici u gradovima i većim mjestima, oboružani štapovima pa sve do sitnih noćnih sati, kopaju po kantama za smeće i po kontejnerima.

Prije dvije noći probudila me buka koju sam čula kroz otvoreni prozor. Ugledala sam stariju ženu i muškarca kako pretražuju kontejnere. Nakon sat vremena ponovno sam čula kako netko uzalud traži prazne boce, ali barem pronalazi još upotrebljive ostatke hrane. Sve me to podsjeća na neke ružne sekvence iz socijalnih igranih filmova iz davnih vremena. Tužna je to slika koju svakodnevno vidimo.

Umirovljenici s malim mirovinama, a oni čine većinu, svakog mjeseca se pitaju: da li pristojno jesti ili platiti režije? Gospođa Renata i njezin suprug sretni su jer su naslijedili na periferiji grada malu staru kuću s nešto okućnice. Kažu da ih spašava vrt koji obrađuju. “Vrt traži brigu, pažnju i održavanje tokom cijele godine, ali najvažniji su i najneophodniji proljetni radovi“. Svoje umirovljeničke dane sada većinom provode sadeći i ubirući povrtne plodove, a imaju i nekoliko stabala voćki. Kažu da im vrt uvelike pomaže u kućnom budžetu.

Inače, umirovljenici su se specijalizirali i u proučavanju kataloga s tjednim akcijskim cijenama iz raznih trgovačkih lanaca. Na taj način mogu znatno uštedjeti.“A svaka je kuna bitna“, kaže gospodin Krešo. Ovaj umirovljenik koristi i jedan od gradskih vrtova u Zagrebu i naglašava da ljepotu vrtlarenja, osim uštede kuna, čine i vrtlari. Slično se snalaze i umirovljenica iz Rovinja, koja sa sinom obrađuje dva gradska vrsta i uvijek ima svježu salatu na stolu.

Da ne bi „umrli“ od gladi mnogi se umirovljenici snalaze kako znaju i umiju. Poznam neke umirovljenice koje su pod svoje stare dane postale njegovateljice i preko raznih agencija otišle raditi u Austriju i Njemačku. Tamo se brinu o teško bolesnim i nepokretnim starijim ljudima u turnusima od po 15 dana. Istarske umirovljenice bez dodatne zarade iz turizma, odlaze čuvati starije u Italiju, a neke rade kao spremačice cijelu sezonu.

No, umirovljenici s malim mirovinama često rade i na crno, kako bi zaradili koju kunu za kruh. Mirovine nisu dovoljne za podmirenje računa pa su redovito žrtve i raznih ovrha. Za tešku svoju financijsku situaciju nisu sami krivi, već su krivi oni koji su izglasali nepravedne zakone.

Gospođa Đurđa i njezin suprug Vinko, nakon umirovljenja prije nekoliko godina otišli su živjeti u vikendicu. Stan u Zagrebu ostavili su kćerki, a oni su se primili obrade vrta i voćnjaka. Od prošle godine, kada su se zaredale bolesti i kada je Vinko umro od korone, vrt obrađuje susjed Ivan. Dobro je i Đurđi i Ivanu, jer ubere povrća i voća i za svoju obitelj i za nju.

Život u gradu je svakim danom sve teži i nema naznaka skorog pozitivnog rješenja za poboljšanje uvjeta života najugroženijih, onih s malim mirovinama. Sjećam se kako je nekada govorio moj pokojni djed, da tko god ima barem mali komad zemlje, neće biti gladan.

Vozeći se po raznim dijelovima Hrvatske, svjedoci smo pustih sela i neobrađenih njiva. Možemo ih samo gledati, dok nam pripadnici raznih lobija određuju kako ćemo mi živjeti. a oni na nama zarađivati. I onda ih slušamo kako pričaju po raznim emisijama i opterećuju nas svojih umotvorinama, poput drugog mirovinskog stupa, smanjivanja mirovinskog i zdravstvenog doprinosa, privatizacije svega i svačega. Nazdravlje nam bilo!(Glas umirovljenika) 

Drenka Gaković

Share on facebook
Share on twitter
Share on google
Share on telegram
Share on email
Povezane objave

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?